Rijaliti Srbija
Ako idete kroz život širom zatvorenih očiju a živite u Srbiji, zemlji svakoraznih čuda, onda nemate pojma da je baš u toj zemlji na brdovitom Balkanu počeo rat! Kao što red nalaže prvo je pre nekoliko godina a u većim količinama poslednjih meseci sve počelo verbalnim nasiljem na propagandnim a gadnim servisima režima naprednih fašista (prednjačio je, naravno, Firer lično) a onda se to zlo prelilo na ulice srbijanskih gradova, varošica i sela, policija naoružana do zuba i u civilu sprovodila je nasilne akcije prema demonstrantima pa se nastavilo sa bezimenim kapuljašima i istetoviranim fantomima poznatim organima gonjenja koji sada upadaju u zgrade neposlušnih građana, u dvorišta i svuda gde ne bi smeli a ovih dana stranački funkcioneri i pripadajuća im partijska boranija zasipaju ljude koji protestuju protiv ove nenarodne vlasti čime god stignu, jajima, vodom, kamenjem, topovskim udarima (vatreno oružje još uvek drže u magacinima odmah pored „zvučnog topa“ koji nemamo a koji je, što i vrapci znaju upotrebljen onog čuvenog 15.marta tekuće godine) sve braneći prostorije opštinskih odbora kriminalne organizacije SNS, po sistemu – napad je najbolja odbrana (i zaštita) od studenata i zborova građana koji mirno protestuju.
Nepomenik kao vrhovno zlo se s vremena na vreme uprepodobi pa poziva na razgovor neistomišljenike, u demokratskom duhu i bogznakako, a istovremeno izdaje naredbe svojim poslušnicima da preduzimaju nasilne akcije prema neposlušnim građanima i ovi to revnosno rade, što bi se reklo – sa razumevanjem, sve pripremajući se za eventualne vanredne izbore koji bi iz ove današnje perspektive mogli biti više nego neizvesni.
Jasno je zato da pomenuta predmetna institucija, kao gospodar neba i zemlje i kao Šef mafije, mora da pošalje jaku poruku svojim sledbenicima i budućim glasačima a i kriminogenim strukturama koji ga iz svojih interesa podržavaju da je on i dalje Bog i batina i da sve drži pod kontrolom. I takav lik, narcisoidni psihopata i huligan po vokaciji, spreman je da izazove i građanski rat između svojih priprostih, primitivnih a radikalnih podržavalaca i onog boljeg dela društva, obrazovnih i normalnih i da iz te i takve situacije profitira.
Ta je igra vrlo ali vrlo, vrlo, opasna, cela naša mala zajednica korača po tankom ledu i mali potres može izazvati katastrofu. Ali, briga Nenadležnog Nepomenika za štetu koju može takvim potezom da napravi ako to njemu i njegovim banditima ide u korist. Njegova ideja i planovi su jednostavni: ostanak na vlasti, ako je moguće zauvek. Ni on ni njegovi saučesnici u zločinu ne mogu da zamisle svoje postojanje bez svih privilegija, moći i novca (i mnogobrojnih nekretnina) koje se podrazumevaju kada si na vlasti i zato su u panici krenuli u borbu na život i smrt. Tako to oni vide i osećaju. Na drugoj strani barikade pobunjeni narod i dalje na miran, keativan i dostojanstven način pokušava da izrazi nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari u društvu i traži pravdu, demokratiju i odgovornost a onda i izbore kao moguće rešenje izlaska iz postojeće, sve dublje, krize.
Ali, lepo je rečeno: pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.
Ako i dođe do izbora, izborni uslovi na stranu, na šta će oni ličiti u neobjavljenom ratnom stanju, u ovoj našoj kompleksnoj realnosti sada i ovde. I da li će onda biti važno ko je pobedio a ko izgubio ako bude nevinih žrtava i ko zna čega sve još lošeg i goreg.
Kako god – imperija uzvraća udarac nakon što su proteklih meseci bili u nokdaunu, na konopcima boreći se za vazduh jer je su studenti digli na noge ogroman broj ljudi, naročito onih apatičnih, nezainteresovanih za politiku zbog pada nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu kojom prilikom je stradalo (ubijeno) 16 osoba zbog korupcije i nemara naprednjačkih „majstora“ i spremni su bukvalno na sve.
Kako će na ovu ofanzivu okupatora reagovati pobunjeni građani, aktivisti, civilni sektor i opozicione političke organizacije tek ćemo videti u danima koji dolaze. Strepnja je naravno mnogo veća od nade, neprijatelj je nemilosrdan i nepredvidiv. Mada, sve su imperije kroz istoriju čovečanstva propale, pre ili kasnije, pa i ovu našu samozvanu čeka slična sudbina. Propašće jednog lepog dana a možda i pre.
Najbolje bi bilo, ako je ikako moguće, juče.
Piše: Dragan Karalazić