Dubravka Stanković Milovanović, profesor muzike, pijanista i ćerka Diše Stankovića

Divim se ocu što je ni od čega pravio talente

 

Od malena je bila okružena muzikom i već sa pet godina počela je da svira klavir. Odlazila je na probe „Bisernice“ u nekadašnju Sinagogu, a otac Dimitrije Stanković je bio njen najveći kritičar, ali i najveća životna sigurnost. Uveo ju je u začarani svet muzike koji je prigrlila svom snagom. Već 16 godina radi u Muzičkoj školi „Josip Marinković“ u Beogradu. Kao mlada pijanistkinja, Dubravka Stanković Milovanović držala je koncerte za staru šabačku publiku na svim važnim društvenim i kulturnim događajima i osvajala prve nagrade na svim takmičenjima od školskog do republičkog nivoa. Usledio je poziv za od Francuskog kulturnog centra za studije u Parizu, od koga je zbog iznenadne očeve bolesti odlučila da odustane. I, kao što je on njoj bio vodič i snaga, ona je odlučila da mu bar delom vrati i u teškim trenucima bude bezrezervna podrška, štit i čuvar njegovog autorskog dela… Zato joj uvek prija kad neko kaže „Ovo je Dišina ćerka“.

Dubravka i Danijela Stanković kao učenice Niže muzičke škole u Šapcu

– Kao mala sam bila buntovnik, ali sam znala da iza mene stoji osoba koja je kao monumentalni zid, moja životna sigurnost, dodatna snaga. Dimitrije je vodio „Bisernicu“, poznat je u celoj staroj Jugoslaviji. Nasledila sam njegovu sposobnost da prenesem deci znanje na najbolji mogući način, a da i ne osete da su ušli u tokove muzike. Divim se ocu što je ni od čega pravio talente i to su ljudi koji danas svoj hleb zarađuju, jer su od Diše Stankovića naučili da sviraju tamburu. Kao profesor klavira imam pomoć od kolega koje drže časove solfeđa, a moj otac je to sve sam radio sa decom koja nikada nisu bila išla u muzičku školu. To su bili obični đaci jedne škole, koji su ulazili u jedan simfonijski orkestar „Bisernicu“. Nisam toliku moć stekla i zato mu se divim- počinje Dubravka priču za „Podrinske“.

 

Mislite li da se to i danas dovoljno ceni?

Moj otac ne može i ne sme biti zaboravljen. Ljudi su čudni i naš mentalitet je valjda takav, kad se neko razboli i povuče kao javna ličnost sa scene, oni ga zaboravljaju. Mnogi me pitaju za njega, ali mnogi su nažalost i zaboravili koliko mu duguju. Mlađa sestra Danijela je svirala u orkestru kod oca i mi smo imali veliku želju da ona nastavi da vodi „Bisernicu“. Nažalost, mnogo je „malih“, zlih ljudi, s kojima smo se suočavali, ali nismo uspeli i da se izborimo. Svi kao da žele da vam podmetnu nogu, na svakom koraku i da vas stave u neprijatnu situaciju. Svi koji znaju šta je „Bisernica“ bila znaju i da se to ne može ponoviti, ali mi smo ostali svoji uprkos tome.

 

Otac vam je mnogo značio u životu i karijeri?

Uvek se vraćam na svog oca i uvek ću se vraćati, jer sam veoma ponosna na njega. Kako sam starija, sve više sam ponosna i zahvaljujem višoj sili što je Dimitrije Stanković moj otac. Dovoljno je da kažem da sam njegova ćerka i da mi budu sva vrata bilo gde otvorena. Najmanje su mi u Šapcu bila otvorena i on je tako doživljavao, mada ja ipak volim svoj grad. On je imao neverovatnu harizmu. Znao je da vlada orkestrom, znao je da urla, a znao je da toliko bude tih, a da sve se u toj tišini kaže. I dan danas je potpuno u toku i ima sačuvan intelekt i zdrav razum. Kako je on bio moj monumentalni zid, sad sam ja njegov. Ja sam štit njegovog autorskog dela, bez obzira na to što sam užasno ljuta što je pod tuđim rukovodstvom „Bisernica“ nastavila da postoji, ali to nije to, i to ljudi znaju. O mom ocu su govoril Desanka Maksimović, Tito, Sava Vukosavljev- uzor i prijatelj mog oca. Dimitrije je dobitnik Oktobarske nagrade grada Šapca, izašao je u knjizi „Znameniti Šapčani i Podrinci“ Branka Šašića, „Šabac – Mali Pariz“ Petra Savkovića, „Čarobni zvuci – 35 godina šabačke „Bisernice“ Dragana Ivanovića….

 

Ko je, pored oca, najviše uticao na vaše muzičko usavršavanje?

Imala sam tu sreću da sam se školovala kod izuzetnih pedagoga, kao što su Mezei Jelena, profesor Boris Dekanić, Jelica Vladiković, od koje sam sve znanje, veštinu sviranja i moć osluškivanja prihvatila. Otac je bio protiv mog muzičkog obrazovanja, zato što je znao kako je to trnovit put i ne tako plaćen posao, ali sam mu se ja suprotstavila i rekla da mi dopusti da pokažem da ja to mogu. Veliki sam inadžija na njega, uvek istrajem u onome što započnem, ne volim nepravdu, licemerstvo, volim da kažem u lice šta mi smeta. Profesorka Vladiković je najveći pečat ostavila na mene, nisam mnogo nadgradnje stekla na Muzičkoj akademiji u Beogradu, tamo ste više prepušteni sami sebi.

 

Je li muzička umetnost danas u krizi?

Akademija je ’94, kad sam ja upisala, imala neki nivo i kvalitet. U moje vreme, Olivera Đurđević i Miloš Petrović su bili deo elite profesora koja se ne ponavlja. Takvih ljudi mislim da nema, profesori danas više podsećaju na obične činovnike. Umetnost je svuda u svetu u krizi, najbolje drugarice su mi po inostranstvu, pa znam. Planiram na proleće – leto da odem da uradim koncert sa kumom i drugaricom sa akademije koja živi u Vegasu. Dugi niz godina nisam svirala, ali se budim u poslednje vreme. Imala sam pre dva meseca dva koncerta u Beogradu, jedan u maloj sali „Kolarca“, drugi sa čelistkinjom Ljiljanom Ristivojević.

 

Koliko je među mladima onih istinski posvećenih muzici?

U poslednje vreme vlada veliko interesovanje za sviranje, posebno klavira. To je kao neki virus koji se proteže. Moram priznati da izbegavam da vodim đake na takmičenja, zato što sam mnogo kritična i to nikad nije dovoljno dobro za moje uho. Ima dosta talentovane dece, šabačka Muzička škola ima izuzetne pijaniste, ali kad ih slušam, imam osećaj praznine u grudnom košu, u duši. Nas je u klasi kod profesorke Vladiković bilo veoma malo, ali ta svirka je imala dušu i energiju. Ovo su deca novijeg vremena, sve im je dostupno, i treba, ne možemo ići unazad. Ipak, mene je uvek zbunjivalo da slušam druge izvođače, mada sam imala Rihtera, Horovica, Kisina… Deca danas kao da imaju neku kockicu u stomaku, šupljinu u jednom uglu koja fali da se popuni da bi oni imali ono što bi jedan muzičar imao da prenese publici. Sad je pitanje i da li ta deca imaju publiku, jer se sve svelo na zilion takmičenja.

 

Kako je to bilo ranije?

Osvajala sam prve nagrade na svim školskim i republičkim takmičenjima. Na prvom Festivalu muzičkih škola Srbije osvojila sam sto poena i sećam se tog aplauza i sale na nogama. Kao mala sam osećala da strašnu energiju dajem publici. Danas se deca hvale da vežbaju po 14 sati. Smatram da jedan talenat nema potrebe toliko da vežba. Naravno da je potreban veliki rad, ali vi onda postajete jedna mašina koja se gubi, koja šlajfuje, kruži i pretvara se u jednu lopticu koja ne zna više ni gde ide. Rano sam otkrila da imam fotografsko pamćenje, da mi je dovoljno da bacim pogled na note i zatvorim ih, a sutradan bih to već svirala kao da mi je tekst odležao, slegao se negde u glavi. Imala sam svoju viziju kako to treba da zvuči. To njima fali. Sve im je pruženo na tacni. Oni grabe, žele jednu vrstu uspeha, ali možda zato što im je sve previše servirano, ne mogu da daju to svoje, taj lični pečat u toj svirci.

 

Je li danas prvilegija svirati instrument, s obzirom na to u kakvom vremenu živimo?

Diskutabilno je da li se loše živi. Živimo u vreme novopečenih bogataša i ta deca imaju. Sigurno da ima dece koja ne mogu da se domognu isntrumenta, da se iskažu, ali toga je uvek bilo. Ili imaš ill nemaš, ili plivaš u nekom talogu u sredini. Teška su vremena, ali veliko je interesovanje za instrumente. Dosta dece svira. U moje vreme toga nije bilo. Na akademiju se primalo do sedmoro, sada je ta brojka drastično veća.

 

Jesu li to više njihove želje ili projekcije roditeljskih želja?

Ima i jednog i drugog, ali deca koja su projekcija roditelja nikada ne mogu daleko da doguraju. Jedino da negde u tom detetu čuči zaista neki talenat. Ako je roditelj uporan, može negde da se detetu ta želja povećava i da mu se oči otvaraju, da on to možda zaista i želi. Opet, s druge strane, kad-tad dete koje nije talentovano, koje nema interesovanje za to, a roditelj ima, u jednom trenutku će da stane i neće moći dalje da ide. Smatram da je osnovno muzičko obrazovanje zaista bitno za život, za neku ličnu kulturu, a to ne mora da znači da svi treba da završe muzičku školu. Osetiti samo kako to izgleda je veoma važno.

 

Niko nije prirodan antitalenat?

Mislim da nije, a to sam naučila od oca, gledajući kako je đake iz škole „Janko Veselinović“, iz školskog orkestra, naučio, uz strašan, mukotrpan, trud i užasnu energiju koju je davao. Ti ljudi bi zaista trebalo da budu ponosni pred kim su svirali. Moj otac nikad nije bio član Saveza komunista, a svirao je pred Titom, na Olimpijadi ’84 u Sarajevu, u Studiju na Košutnjaku u Beogradu. Na Košutnjaku sam provodila sate dok je otac snimao emisije. Kada sam bila student, u „Kolarac“ su dolazili vrhunski muzičari i „Jugokoncert“ je organizovao izuzetne koncerte i zahvaljujući ocu dobila sam zlatnu pločicu sa kojom sam ulazila da slušam vrhunske pijaniste u to vreme. Zahvaljujući ocu sam za vreme studija jedno vreme radila kao muzički saradnik na Radio Beogradu. Moja majka Milanka je uvek bila tu uz njega, pratila ga čitav život, i dan danas, i on je među nama zahvaljujući njoj. Majka je davala sebe dosta, muzika nije bila njena struka, ali je podrška porodice jako bitna, da bi jedan umetnik uspeo u svojoj zamisli. Tako je i meni suprug, koji je inženjer rečnog brodarstva i često je u inostranstvu, velika podrška, i sinu Dimitriju, koji ide ovde u Muzičku školu, svira violinu, izuzetno je talentovan muzičar i teniser.

 

Koliko je teško pedagogu i profesoru, da motiviše decu, jer to nije komercijalna muzika i oni su toga vrlo svesni?

Mnogo je teško. Muzičke škole se podvode pod obične škole, umesto da smo pri Ministarstvu kulture. Škole generalno imaju problem sa manjkom dece, pa primaju i decu koja nemaju sluha, da bi se te brojke popunile, a u prosveti se sve svelo na cifre i brojne papirologije. Ako bih ja radila kako ministarstvo nalaže, ja dete nikada ne bi čula i nikad na času ne bih bila prisutna, nego bih stalno nešto pisala. Mnogo je teško da zadržite dete u klasi zbog vremena u kojem živimo, ali strašno se trudim i pokušavam da ih ohrabrim. Imam tu moć da procenim dete posle prvog časa i tačno znam kakav program mu dajem. Deca su danas izuzetno inteligentna i vrlo dobro znaju od čega će imati neku korist, a od čega neće. Teško je vreme i današnjim generacijama je teško da nađu pravi put, i, bez obzira na to što sam možda malo oštro govorila o njihovom osećaju za muziku ranije, ja im skidam kapu, naročito imajući u vidu da nemaju nikakvu podršku države, osim kada političari treba da prikupe jeftine poene pred biračima.

  1. Dimitrijević
Exit mobile version