Mini feljton (4)
Nisam slutio da ću napisati četvrti nastavak mog mini feljtona ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ/PRINC OD DEZABORAVA. Prva tri preuzela je Veštačka Inteligencija, COPILOT SEARCH, uz primedbu: U njihovim pretragama ne postoji podatak da je kralj Petar imao brata Đorđa, nego sina. No, imam podatak: Petar je imao brata Arsena, rođenog 1859., i Đorđa, rođenog 1857. Đorđe je bio niskog rasta, bolešljiv od rođenja, preminuo je od tuberkuloze 1888., u Gružu, naspram Dubrovnika. Školovao se u Ženevi i Parizu, potom Sensirska akademija. Đorđe se nije ženio, najveći deo vremena proveo je na svom imanju u Rumuniji. Od oca Aleksandra i majke Perside nasledio je značajna sredstva. Arsena su izopštili jer je bio raspikuća, nešto manje ostavili su Petru, koji se takođe nije mogao pohvaliti skromnošću. Svi u izbeglištvu, optuženi za jedan od atentata na kneza Mihaila Obrenovića. Pred uspokojenje, Đorđe je u Opatiji, sestri Poleksiji zaveštao 5oo florina, Petru kuću u Parizu, s napomenom da je proda i da vrati svoje dugove, da se smiri i da ne pravi nove.. Arseniju ostavlja oružja Vožda i oca Aleksandra. Otuda, budući kralj Petar Prvi krstio je prvenca po bratu – ĐORĐE.
Moj kum, šabački novinar i književnik, Jovan Rukavina, ovih dana išao je na Mišar, i čuo da je spomenik Voždu i ustanicima iz 1806., otvorio Đorđe Karađorđević, 1906., u povodu stogodišnjice bitke na Mišaru. Više od toga nije znao, ali proviđenjem, u šta verujem, iz Amerike ja, sa svojom suprugom, došao Milan Panić, dugogodišnji pank brat Ivana Velisavljevića i moj. Sedeli smo u šabačkom kafiću Adonis, Ivan s porodicom mora u Beograd, kiša, mogu da me prevezu. No ja ostadoh s Panićem, pita šta sam u skorije vreme pisao, rekoh o princu Đorđu. Mladen reče ima mnogo podataka koje je Đorđe pričao Miloradu Paniću Surepu, Mladenovom stricu, rodom iz sela Glogovca kod Bogatića. Surep, dugogodišnji direktor Narodne biblioteke Srbije u Beogradu, bio je sekretar Đorđev, po Đorđevom izbavljenju iz zatočeništva. Đorđe je Surepa izbavio iz logora na Banjici, poklonio mu svoj bajonet iz Velikog rata, sačuvao ga Mika Alas, Đorđev profesor matematike i nerazdvojni prijatelj, i njega je Đorđe izbavio iz nemačkog logora. I eto još detalja: Godine 1905., kralj Petar, kupio je Đorđu prvi automobil u Srbiji, u čast punoletstva i titule ‘prestolonaslednik’. Godinu dana kasnije, na Mišaru, zakazano je otvaranje spomenika Voždu i srpskim ustanicima. Đorđu je pripala čast da ga otvori, kralja oborila reuma. Đorđe je voleo da se vozika automobilom, nije njime mogao u Šabac, ne beše mosta preko Save, niti autoputa preko Obrenovca. Sa svitom, došao je parobrodom ‘Mačva’. Njime je, svojevremeno, po okončanju srpsko-turskog rata, došao i ratni vojni invalid iz pripovetke ‘Sve će to narod pozlatiti’, Laze Lazarevića, kasnije,1909., i spisateljica Isidora Sekulić. Na pristaništu, upriličen je doček. Uz gradske oce, uz momka i devojke sa hlebom i solju, u mačvanskoj nošnji, bili su i Episkop šabačko-valjevski, gospodin Sergije, sa 14 sveštenika. Fijakerima su otišli u Šabačku crkvu, potom do Baira, gde je prestolonaslednik položio kamen temeljac za buduću Šabačku železničku stanicu, i prugu Šabac—Banja Koviljača, proradila je 1910. Potom na Mišar, za njima mnoštvo naroda, naveliko se pričalo o lepookom stasitom Princu, pa da ga vide uživo.
Nuto jada! Princ čuje: Karađorđević otvara spomenik Voždu, a dižu ga Obrenovići! Da li je istina?, pita episkopa Sergeja. Istina je. Dižu članovi Drinosavskog kola jahača ‘Mihailo Obrenović’. Đorđe da se šlogne. Obrenovići su došli pradedi mu Voždu glave, a zbog lažne optužbe da su Karađorđevići organizovali jedan od atentata na kneza Mihila, oduzeta im imovina i proterani u egzil. Episkop moli Princa da pređe preko toga. Otpočeo je crkveni obred, hajde otkrivanje. Đorđe u besu samo povuče belo platno koje je prekrivalo dva vrana gavrana: Eto vam otvaranja! U blizini nečiji konj, naskoči, odgalopira do pristaništa, s konjem na parobrod, pa u Beograd. Kapetan i mornari u čudu, no prestolonaslednikova je prva i poslednja. Po Surepovoj priči, ovo je njemu, rekosmo, pričao ostareli Đorđe – Surep nije znao da li je ovo istina, nema pisanih tragova, ako su bili držani su u trajnosti ili po nečijem zahtevu uništeni, kako je u nas i danas. Princ sa beogradskog pristaništa odjuri na konju u Dvor i nastaje ršum. Kralj priznaje da je znao za sve, ali za oprost je pomirenje. Pre dolaska u Srbiju na prestol, i pre ubistva kralja Aleksandra i Drage Mašin, dobio je 1903., pismo od Aleksandra o nameri za spomenik. Petar mu zahvalio i čak priložio pozamašnu svotu. Sramno je da mi nismo digli Voždu spomenik, kaže Đorđe, zavadi se sa ocem. ‘Hoću da živim životom čoveka’, iseli iz Dvora i više ‘sin nije dolazio ocu’. I to je jedan od razloga Đorđeve abdikacije, uz kasniju nameštaljku Apisovu i Pašićevu da je kriv za smrt svog sobara, a sobar je pred uspokojenje priznao sam je kriv. Karađorđevići su 1913., podigli na Kalemegdanu, velelepni spomenik Voždu, kog je osmislio splitski vajar Paško Vučetić. Srušili su ga Austrougari, s namerom da podignu Francu Jozefu. Od spomenika Voždu sačuvan je deo, slepi guslar Filip Višnjić. Original je u Muzeju grada Beograda, odlivak u parku na Kalemegdanu.
Kad je 1915., do Niša stigla vest o miniranju spomenika, Đorđe je sa vojnog aerodroma dvokrilcem, s pilotom, doleteo u Beograd, neopaženi od Austrougara, sleteli su na Topčidersko brdo, skinuo je vojnu uniformu i ostavio je Austrougarima, uz ceduljče: Jebo sam vam mater! I potpis-Đorđe Karađorđević! O ovom sletanju ima i u knjizi ‘Pod okupacijom’, Bore Stankovića, koji je kraj okupacije dočekao u Beogradu. Đorđe je imao sukob sa ocem i zbog himne. Kad se Petar ustoličio nismo imali himnu. Đorđe je predlagao da stihove napiše Aleksa Šantić. Kralj Petar, zvani Oslobodilac, odbije, našao je – ‘Bože pravde’. Ali to je pisano za Aleksandra Obrenovića, veli Đorđe. Nema veze, kaže Petar. Izbacićemo Aleksandrovo ime i ubaciti moje. Kad je na prestol došao Đorđev brat Aleksandar, zvani Ujedinitelj, opet svađa. Aleksandar je uzeo himnu koja se sastojala od jedne strofe ‘Bože pravde’, jedne hrvatske ‘Ljepa naša’ i jedne slovenačke ‘Naprej zastave slave’. Zamerio je Đorđe i Brozu zbog ‘Hej, Sloveni’. U FNRJ nisu svi Sloveni, neće je s radošću pevati Mađari, Rumuni, Bugari, Albanci, Turci, bolje samo muzika, ovako raspašće ti se Federacija. Živi bili pa videli, na to će Broz. Broz je mrtav, i Đorđe, mrtva je i federacija. Više bi smo znali o Đorđu da je živ nedavnio preminuli šabački dentista Miroslav Milutinović, kao student stanovao je kod Đorđa i Radmile. Sa Đorđem i Radmilom družio se, sada uspokojeni, slavni beogradski publicista i književnik, Kosta Dimitrijević. Upoznao me s njim Jovan Rukavina, koji nije, sredinom osamdesetih, prihvatio ponudu preko Dimitrijevića da Radmili bude mladi sekretar, malo mu njegovih obavez pa sad i tuđe. Evo još jedne priče: Prinčev mlađi savremenik, pisac Agaton Mijailović, s kojim se družio po oslobođenju, nije ostvario zamisao da napiše roman ‘Đorđe Karađorđević, srpski princ Hamlet’. Surep je pričao i ovo: Neistina je da je Branislav Nušić 1922., bio jedan od organizatora svadbe Aleksandrove i Marije, rumunske princeze. Nušić nije bio u Beogradu, po pogibiji sina, ogorčen što su mnogi ministri spašavali svoje sinove lažnim lekarskim nalazima, poput Pašića, otišao je u Švajcarsku, kod kćerke i zeta i vratio se po Pašićevoj smrti, 1927. Tada je napisao ‘Gospođu ministarku’ inspirisan Pašićevom porodicom. ‘Ožalošćenu porodicu’ inspirisan ubistvom kralja Aleksandra i otimačinom oko naledstva. U egzilu je napisao potresnu ‘Devetrstopetnaesta’, posvećenu sinu Strahinja Banu i srpskim junacima. I pred smrt nedovršenu komediju ‘Vlast’. Ko zna o Đorđu drugačije i više, neka piše.