Despotija vs. postdespotija I deo

Nova, stara Rusija

Izvorni tekst ovog preglednog naučnog članka nalazi se u časopisu „Civitas“ broj 3/2015. Iako objavljen pre osam godina, njegova je aktuelnost potpuno jednoznačna zbog čega se autor odlučio da ga objavi, sada u formi nekoliko novinskih tekstova. Na izvornom tekstu učinjene su minimalne izmene, mahom tehničke prirode.

Da li se promenila Rusija ili i danas neguje hegemonizam, i da li nova ruska ekonomija zasnovana na energetici podržava novu hegemoniju? Koje bezbednosne izazove Rusija danas nameće svojim susedima, Evropi i međunarodnim odnosima, i da li je rusko međunarodno ponašanje identično njenim starim imperijalnim naravima. Ima li izgleda da se Rusija transformiše iznutra, u pravcu razvoja sopstvene mega-teritorije kako bi susedi prestali da strahuju za svoju nezavisnost i bezbednost? Da li današnje rusko ponašanje dolazi od ponovnog „otkrivanja“ položaja u jezgru hegemonije ili je ono samo proizvod volje jedne garniture vlastodržaca iz Kremlja: oba ishodišta imaju političko-socijalne predispozicije u nerazvijenom ruskom društvu još uvek zarobljenog u starim formama despotizma i neslobode. Ova pitanja kao deo kompleksa bezbednosnih dilema pred kojima se danas nalazi Rusija i svet oko nje, delimično su osvetljena na stranicama ovog spisa.

Da li je Rusija propustila priliku koju je zadobila 1991. godine da  nakon sedamdeset godina totalitarizma, napravi istorijsku prekretnicu na planu svoje spoljne i unutrašnje politike: oslobodi se viševekovne carističke paradigme zbog koje nisu imali mira susedni narodi, a da na unutrašnjem političko-ekonomskom planu krene ka iskrenijem liberalnom kursu i odbaci despotizam? Ova pitanja su aktuelizirana nakon ponovnog otvorenog ispoljavanja ruskog imperijalizma na zapadnim granicama, ali su postavljana i tokom prošlih 20-tak godina, no više u odnosu na jačanje autokratske vladavine.

Raspadom SSSR-a, Rusija je ostala na vetrometini spoljne politike: nesposobna da u prvom trenutku shvati šta se desilo sa velikom i moćnom državom – silom i hegemonom komunističkog sveta. Centralna jedinica SSSR-a se našla pred teškom odlukom, kuda i kako dalje: samostalno ili u savezu sa bivšim republikama, ali ovoga puta u labavim savezima i to sa onima koji to budu hteli (ili ih na to primorati). Slika je potpunija ako se razume šta su preduzele neke bivše sovjetske republike: strahujući od ruske hegemonije pohitale su ka stvaranju sopstvenih državnih jedinica ili sa njihovom obnovom, najviše sa osloncem na Zapad. To je posebno odlikovalo baltičke zemlje  Litvaniju, Letoniju i Estoniju koje su zbog ranijeg iskustva sa ruskom hegemonijom potražile i dobile pomoć zapadnih sila za odbranu svoje krhke samostalnosti. Zapad ih je podržao i primio u svoje političko-ekonomske klubove svesno prešavši preko političko-ekonomskih i institucionalnih nedostataka ovih država. I druge zemlje bivšeg SSSR-a krenule su istim putem, sa više ili manje uspeha. Zbog osobenog istorijskog, nacionalnog i verskog identiteta, većina njih se u početku stvaranja  države nije otvoreno okrenula Zapadu ali su uvidele da je to neophodno jer se tradicionalni hegemonizam Rusije ubrzo ispoljavao kroz otvorene akcije protiv njihove nezavisnosti.

Nakon 1991. godine Rusija je bila u političkom, ekonomskom i socijalnom haosu i  sa nuklearnim arsenalom bez pouzdanog kontrolnog mehanizma. Ideološka elita je bila dezorijentisana i lutala je od „evroazijanizma“ i ideje o autohtonosti ruske kulturno-istorijske uloge, pa do misli o neizbežnosti kulturnog susreta i mešanja sa zapadnom kulturom osvrćući se na modernizatorski vladalački obrazac Petra Velikog koji je Rusiju približio Evropi. Međutim, ubrzo je uočen stvarni pravac njene spoljne politike koji se ogledao u insistiranju da je Rusija naslednica vojno-političke moći Sovjetskog Saveza, što je u tom periodu predstavljalo nerealno i narcisoidno gledanje na sopstvenu moć. Realno, Rusija je tada na svakom planu predstavljala nepouzdanu regionalnu silu i kao takva nije uzimana za ravnopravnog člana velikim silama. Pre svega su Sjedinjene Američke Države insistirale na tome da Rusija shvati svoje probleme, najpre u pogledu višedecenijskog neodrživog ekonomskog koncepta koji je generisao duboku krizu SSSR-a i urušio ga iznutra. Ovde se vredi setiti Džordža Frosta Kenana (George Frost Kennan) i njegove duboke analize socijalno-ekonomskih i političkih uzroka koji su neminovno vodili do kraha SSSR-a, prikazane 1947. godine u eseju Izvori sovjetskog ponašanja. Neke predispozicije za današnje arogantno ponašanje Rusije prema susedima ostale su iste, samo ovoga puta potpomognute petrodolarima, a onda i vojnom silom (Izvori sovjetskog ponašanja,  Gaddis, John Lewis (2011).George F. Kennan:An American Life. New York: Penguin press. Gedis je istoričar sa Univerziteta Jejl i ovo njegovo delo je biografija Džordža Frosta Kenana).

Za SAD, Rusija je i 1990-tih bila neophodan spoljnopolitički partner koji je uslovljavan time da izvrši suštinske promene u pogledu demokratizacije, ekonomske liberalizacije, građenja i jačanja institucija, itd. To je prema važećem zapadnom mišljenju, bio put ka ruskom odustajanju od carističke politike i tutorstva koje je vekovima nametano narodima u okruženju. Partnerstvo se tražilo zbog potencijalne moći Rusije da drži pod kontrolom bliski Iran i druge zemlje u Evroaziji. Međutim, jake ruske ideološke struje nisu se slagale sa ulogom koju je Zapad namenio Rusiji i to se videlo u konkretnim postupcima, pre svega u njenoj ulozi u Zajednici nezavisnih država, gde je pokušavala da nametne svoju vodeću ulogu. U septembru 1995. godine Jeljcin je i javno objasnio politiku Rusije prema ZND rekavši da je glavni cilj ruske politike da učvrsti Rusiju kao vodeću silu u stvaranju novog sistema političkih i ekonomskih odnosa na teritoriji postsovjetskog prostora. U dokumentu koji je tada iznet u javnost, jasno su konkretizovane mere ka uspostavljanju ruskog uticaja na ovom prostoru: tražena je garancija za prijem ruskog RTV programa i rasturanje ruske štampe na teritoriji ZND, kao i to da Rusija treba da obrazuje i obučava nacionalne kadrove država članica koji će politički i administrativno, voditi Zajednicu.

Osim diplomatskih aktivnosti, Zapad i SAD su na planu podrške konsolidaciji Rusije ali i njenih bivših republika od 1991. do 2000. uložili velika finansijska sredstva u njihove privrede preusmeravajući svoje ekonomske aktivnosti preko ovog dela Evroazije. Zabluda je da je Zapad u tom periodu radio na destabilizaciji Rusije: Rusija je već bila slaba i Zapadu nije bila potrebna još jedna velika zemlja sa nejakom ekonomijom, slabim institucijama, autokratskim poretkom, posebno sa takvom geostrateškom pozicijom. Evropa i SAD su tražili pouzdanog partnera iz više razloga. Rusija je imala potencijal da postane regionalna politička i bezbednosna sila sa značajnim uticajem na očuvanje stabilnosti istorijski nestabilnog regiona. Istorija etničkih sukoba danas je značajna opomena velikim silama s obzirom da odnosi u „evroazijskom kazanu“ utiču na njihovu energetsku stabilnost. To znači da bi Rusija mogla zadobiti ulogu sile koja zauzdava nacionalne i verske animozitete ovog regiona koji s vremena na vreme, destabilizuju ekonomske i energetske dispozicije zapadnoevropskih zemalja. Dalje, ako bi se Rusija kao zemlja velikih ljudskih i materijalih potencijala izgradila u modernu građansku demokratiju sa prosperitetnom privredom, mogla bi postati izuzetan politički i ekonomski partner Zapada. Taj odnos bi bio obostran jer i jedni i drugi imaju šta ponuditi partneru.

Međutim, Rusija je gubila vreme. Do 2004. godine lutala je u pogledu orijentacije svoje spoljne i unutrašnje politike, u krajnjem, sa uspostavljanjem slobode. U tom periodu, istaklo se nekoliko odlika ruskog društva i države koje i danas čine prepreku za iskorak ka modernim društvima. Najpre, Rusija je od 1991. godine do danas učinila svoju ekonomiju potpuno zavisnom od energetskog sektora jer malo šta funkcioniše ako ne funkcioniše tržište nafte i gasa- Rusija ima energetske gigante i druge privredne patuljke. Ekonomskim stručnjacima ali i političarima bio je jasan ovaj ruski problem, ali bez ozbiljnijeg nastojanja da se država animira na stvaranju ambijenta za razvoj drugih privrednih sektora. Podsetimo, da je Dimitrij Medvedev u vreme svog predsedničkog mandata 2010. godine to isticao u svom ekspozeu, kao ozbiljan nedostatak ruske privrede ukazujući i na činjenicu da će jednoga dana presahnuti izvori fosilnih goriva kojima raspolaže Rusija. Povodom toga, Medvedev je 2010. posetio „Silikonsku dolinu“ (Kalifornija, SAD), tražeći informatičke tehnološke partnere za rusku IT industriju. Na tom putovanju nije se proslavio kod menadžera američkih IT giganata jer su neki odbili i da se susretnu sa njim. Čuvena je opaska Sergeja Brina, jednog od osnivača „Gugla“ (čiji su roditelji izbegli iz SSSR-a u SAD 1960-tih godina prošlog veka), da ne želi da se sretne sa čovekom koji je predsednik države gde „desetak bandita gospodare energetskom bogatstvom sveta“. Brin je od ranije bio poznat po oštrim kritikama Rusije i njenog političkog vođstva: poznate su njegove kvalifikacije „da je Rusija ogrezla u korupciji“, „da je Rusija Nigerija pod snegom“ (Nigerija ima najviši indeks korupcije na svetu, prim. autora), „Razbojnička družina kontroliše svetske isporuke energenata“ i druge, („Blic“, 24.06.2010.).

Evropa i SAD su devedesetih godina u pogledu Ruske ekonomije i ekonomija novostvorenih postsovjetskih država, smatrali da bi plan o ekonomskoj konsolidaciji mogao dati rezultate kakve je dao „Maršalov plan“ u Zapadnoj Evropi nakon Drugog svetskog rata. To se pokazalo nerealnim jer su za njegovo uspešno sprovođenje bile potrebne društvene pretpostavke- izgrađen sistem tržišne ekonomije sa demokratskom tradicijom- što je bilo nepoznato Rusiji i njenim sovjetskim republikama u prethodnom periodu.

Rusija je i veoma malo učinila na polju izgradnje demokratije i stvaranju uslova za slobodu i poštovanje ljudskih prava. Istina, u Rusiji se sprovode izbori ali oni imaju ozbiljnu manjkavost- nisu kompetitivni, što znači da opozicija nema izglede da pobedi političku opciju koja vlada- što je ozbiljan znak nedemokratičnosti. Osim toga, Rusija je u ovom periodu učinila niz spoljnopolitičkih prestupa u pogledu daljeg negovanja imperijalnog nasleđa i tutorisanja suseda. Stalni i otvoreni pritisci na vlade novih susednih država, bivših republika SSSR-a, čak otvoreno mešanje u njihov izbor da budu nezavisne od tutorstva Rusije, česte vojne intervencije na njihovoj teritoriji, zadržavanje vojnih arsenala na teritoriji novih država, čine je državom pred kojom treba imati rezerve u pogledu njene spoljnopolitičke orijentacije. Od 1991. međunarodna zajednica je u tom pogledu Rusiji „gledala kroz prste“ neprisiljavljjući je da poštuje pravila međunarodnih odnosa, iako su se vlade novih nezavisnih država u ruskom okruženju često žalile na rusko ponašanje. Godine 2009. povodom obeležavanja dve decenije od „Plišane revolucije“ u Pragu, Zbignjev Bžežinski je rekao da bi istočnoevropljani morali da prestanu da se ponašaju kao dečica i da bi trebalo da počnu samostalno da rešavaju svoje probleme i da prestanu stalno da se žale Sjedinjenim Američkim Državama na agresivnost Rusije prema njima, (Bžežinski Z., Dominacija Zapada u svetu se završava, „Prague Daily Monitor“, 19.11.2009).

Značajna odlika ruskog društva u proteklom periodu jeste i enormni pad broja stanovnika Ruske Federacije u kojoj godišnje umre oko 900.000 stanovnika više nego što se rodi. Po popisu iz 2002. godine, Rusija je imala 145 miliona stanovnika i prema procenama ruskih demografa, 2026. godine će imati oko 121 milion stanovnika, a početkom 2051. godine 93.200.000 stanovnika, (Perevedencev, V., Mnogo alkohola malo Rusa, Limes plus, 2005. Autor je podatke preuzeo iz monografije „Demografski procesi u Rusiji 21.veka“, Moskva, 2002, uglednih ruskih demografa Antonova A.,Medkova V. i Arhangelskog V. Autor je koristio i podatke o uzroku velike smrtnosti i kratkom životnom veku ruskog stanovništva iz studije profesora Nemcova A., Alkoholizam i smrtnost u Rusiji od 1980. do 1990., Moskva, 2001.). Demografsko-socijalni problem je odavno prisutan u Rusiji i potiče od društvenog raslojavanja i siromaštva najvećeg dela stanovništva usled odsustva pravednije redistribucije nacionalnog bogatstva koje je nagomilano kod nekoliko desetina pojedinaca i naravno, Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Ovaj odnos je posebno zanimljiv: pojedinaca koji su se obogatili uz dozvolu države i predstaljaju njen ekonomski (i politički) motor s jedne strane, i bogatstva pravoslavne crkve čiji poglavari otvoreno podržavaju političku oligarhiju, s druge strane. Ova sprega daje krut politički legitimitet vlastodršcima u Kremlju manifestovan kroz međusobnu podršku i odobravanje političkih i ekonomskih postupaka.

Piše: dr Zoran Todorović, profesor
Exit mobile version