Bio jednom jedan Peti oktobar
Peti oktobar 2000. Srbija je pobedila diktaturu Slobodana Miloševića. Bio je to epilog pobede na izborima od 24. septembra koji režim nije priznavao, ali su građani po svaku cenu bili spremni da odbrane svoje dostojanstvo.
U Beogradu se okupilo oko 150.000 demonstranata, gorela je Skupština, opsednut RTS, policija predala oružje, građani su bili istrajni do kraja. Primera radi iz Šapca je krenulo 20 autobusa, sa građanima koji su imali samo jedan cilj i ne bi se vraćali dok svoju misiju ne ispune. Ostalo je istorija, jer ni policija, ni kamioni nisu bili prepreka.
Umnogome to je bio zakasneli demokratski ustanak koji se desio diljem Evrope i padom Berlinskog zida još u novembru 1989. godine. Srbija je ušla u ratove koji nikad nisu objavljeni, u kojima je stradalo više od sto hiljada ljudi i na stotine hiljada raseljeno, i, doduše, nije bila jedini krivac u tome. Ondašnja SFRJ je praktično bila konfederacija, republike pa i pokrajine su imale svoj platni promet, pravosuđe, školski sistem, policiju, i ništa ratovima nije izmenjeno. Ali je zato Srbija bila u blokadi, čak i od svojih prijatelja Rusije i Kine, hiperinflacija je dostigla svetski rekord, nije bilo mleka, životnih namirnica, vladale su restrikcije struje…
I kao finale došlo je bombardovanje NATO pakta, a Srbija, odnosno SRJ, doživela izgon iz Ujedinjenih nacija. Pobeda demokratskih snaga bila je nužan otpor, u kome su se ujedinile 18 stranaka i drugih organizacija. Nakon toga, Vlada Srbije sa premijerom Zoranom Đinđićem učinila je prelomne korake za prevazilaženje opšteg posrnuća. Vraćena je zastava SRJ u Ujedinjenim nacijama, od izopštene države Srbija ušla u svetske tokove, isplaćene zaostale penzije i druga dugovanja građanima za gotovo dve godine, čak isplaćena potraživanja od Jezde i Dafine, BDP rastao velikim stopama…
Taj korak uspona i optimizma zaustavljen je atentatom na Zorana Đinđića, i to od strane specijalnih državnih snaga, ali se nazirala nesloga i različiti stavovi i dalji putevi. Ogromna prepreka bila je i Svetska ekonomska kriza 2008, koja je uticala i na najsnažnije svetske sile.
Sada, u oktobru, Srbija je opet u velikoj krizi. Ondašnji omladinci iz devedesetih SRS i SPS, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, perjanice su ovog režima dugih 13 godina. I Srbija je ponovo pred novim izazovima i ponorima, duboko zašla u bezakonje, auotoritarizam, ogoljeni kriminal i pljačku naroda, a četvrta po siromaštvu i treća po korupciji u Evropi, naravno od dna, sa sve većim društvenim tenzijama i raskolima.
Nekako se pominje i građanski rat, ono što je mimoišlo Srbiju, ali ova vlast sve čini da opstane ovakva kakva je, ne mareći za dugoročne posledice. Davno je Čerčil rekao da Balkan proizvodi daleko više istorije nego što može da istrpi, a, nažalost, sadašnji vlastodržac daleko je od glasa razuma i demokratije, kao osnovnog postulata savremene Evrope.
Izgleda, biće neki novi datum, možda neki prvi novembar, ali sve ovo odveć dugo traje u Srbiji, decenijama, a treba pogledati samo u okolini, gde su Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka…
D.Eraković