• Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
недеља, јун 1, 2025
  • Login
Podrinske
Klub prijatelja
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt
Bez rezultata
Pregled svih rezultata
Podrinske
Bez rezultata
Pregled svih rezultata

Cilj je da usluga lični pratilac bude podrška ograničenog trajanja do potpune samostalnosti

27/12/2021
u Lični pratilac - najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
0 0
0
Cilj je da usluga lični pratilac bude podrška ograničenog trajanja do potpune samostalnosti
138
Deljenja
384
Pregledi
Share on FacebookShare on Twitter

Tanja Mihailović, specijalni pedagog- master u Centru za ranu intervenciju „Iskra“

Tanja Mihailović, specijalni pedagog- master u Centru za ranu intervenciju „Iskra“, smatra da je usluga lični pratilac, koja se u Šapcu realizuje četiri godine, od izuzetnog značaja za decu za smetnjama u razvoju, jer su konačno uključena u redovno obrazovanje. Naglašava da je to jedna od najplemenitijih usluga u sistemu podrške, ali i da je najvažnije da što veći broj dece vremenom uz adekvatan tretman i podršku dođe do toga da može da vodi samostalan život.

-Inkluzija za decu sa smetnjama u razvoju ima dvostruku korist- prva je što su sva istraživanja širom Evrope i sveta, pa i kod nas, dokazala da deca sa smetnjama u razvoju koja idu u redovne škole po prilagođenom programu 30 posto bolje napreduju u svakom segmentu- emocionalnom, intelektualnom, psihofizičkom, u odnosu na onu koja su bila izolovana na određeni način u nekim specijalnim odeljenjima. Razlog je zato što tipična deca „vuku“ i postavljaju neki standard kome teže deca sa smetnjama u razvoju i trude se da ih prate. Drugi benefit je što se razvija senzibilitet kod dece tipičnog razvoja prema različitosti i stvara se jedna slika da su ti njihovi drugari koji su drugačiji i različiti deo njih i danas- sutra deo društva. Društva koja su na vreme uvela inkluziju i učinila je svojim sastavnim delom su mnogo više i bolje senzibilisana za probleme osoba sa invaliditetom i smetnjama u razvoju. Smatram da je to veoma bitno- navodi Mihailovićeva.

Ona dodaje da su lični pratioci upravo u tom smislu važni kao podrška detetu i učiteljima, kasnije nastavnicima i profesorima.

-Podrška su u tom smislu da nastavnik može da se bavi obrazovnim delom, da uči dete, ali postoji osoba sa strane koja će im pomoći da prevaziđu teškoće i zadovolje specifične potrebe koje ne bi mogao da isprati pored sve druge dece. Lični pratioci su samim tim jedna od najplemenitijih usluga u našem sistemu podrške- smatra Mihailovićeva.

Napominje, međutim, da bi ta usluga trebalo da bude ograničenog karaktera, te da je cilj da se u određenom trenutku deca osamostale i nastave obrazovanje bez dodatne podrške.

-Lični pratioci se obično menjaju iz godine u godinu. Oni bi trebalo da postoje kao podrška do određenog trenutka kada dete treba već da se osamostaljuje i nastavi obrazovanje samostalno, bez pratnje. Dešava se situacija da se svake godine pojavljuju nova deca kojima je potrebna lična pratnja, povećava se njihov broj, a stara ostaju i ne izlaze iz sistema. Zato smatram da je veoma bitna revizija potrebe za pratnjom. Lični pratilac treba u određenom periodu da bude u pratnji deteta, ali dete u nekom trenutku treba da se osamostali i nastavi školovanje samostalno, jer ćemo za pet ili šest godina doći u situaciju, a već dolazimo, da imamo problem, jer nemamo toliki broj pratilaca i finansiranje ne može više da isprati broj dece koja su u tom programu- objašnjava Mihailovićeva.

Smatra da bi lični pratioci trebalo da prolaze neku vrstu kontinuirane obuke gde bi se praktično učili veštinama na koji način da pomognu roditeljima u osamostaljivanju deteta i smanjenju potrebe za ličnim pratiocem.

-Ima dece kod kojih će verovatno biti potrebno da ta usluga traje duži vremenski period, pa čak i do završetka srednje škole, ali ima dece, i to je iz mog iskustva mnogo veći broj, koja, po mojoj proceni, imaju potencijal da nastave školovanje samostalno, bez pratioca. U budućnosti bi trebalo obratiti pažnju na osamostaljivanje dece i smanjenje potreba za ličnim pratiocem u njegovom prisustvu- kaže ona.

Dodaje da to zavisi od očuvanih, odnosno iskorišćenih kapaciteta deteta i od spremnosti celog sistema da se upravo time pozabavi- osamostaljivanjem deteta i njegovim samostalnim funkcionisanjem.

-Naša je pretpostavka, ja želim tako da vidim, da postoji mogućnost da što veći broj dece danas- sutra može samostalno da funkcioniše. To je moguće postići sa velikim brojem dece sa Daunovim sindromom, sa određenim brojem dece sa autizmom i dece sa zaostatkom u psihomotornom razvoju, a svakako kod dece koja imaju razvojne disfazije. Ako posmatramo da u jednom društvu imamo između 10 i 15 posto osoba sa invaliditetom, te da su 10 posto od tog procenta deca sa smetnjama u razvoju, to onda znači da možemo da kažemo da od tog procenta dece sa smetnjama sigurno možemo više od 50 posto njih osposobiti da samostalno funkcionišu. Zaista profesionalno verujem u to, jer deca koja dolaze kod nas su od ranog perioda u tretmanu i kada roditelji prepoznaju i poslušaju nas da se na vreme pozabave njihovom samostalnošću i funkcionalnošću, iz godine u godinu dobijamo funkcionalnu osobu i to mnogo smanjuje teret na budžet. Dugoročno gledano, ti mladi ljudi neće kada ostanu bez roditelja biti na ulici i smešteni u neke domove, nego će biti funkcionalni ili sa smanjenom funkcionalnošću, osobe kojima će u manjoj meri ili možda čak i neće biti potrebna podrška- zaključuje Mihailovićeva.

D.Dimitrijević

NASLOVNA STRANA

Podrinske

© 2020 Podrinske

Kolumne

  • Isidora Kovačević
  • Đorđe Mijailović
  • Dragan Eraković Coka
  • Branislav Sekulović
  • Mali Đokica
  • Prof. Paja Labud
  • Dragan Karalazić

Pratite nas

Welcome Back!

Login to your account below

Forgotten Password?

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.

Log In

Add New Playlist

Bez rezultata
Pregled svih rezultata
  • Naslovna
  • Politika
  • Društvo
  • Kultura
  • Sport
  • Region
    • Loznica
    • Ljubovija
    • Bogatić
    • Vladimirci
    • Mali Zvornik
    • Koceljeva
    • Krupanj
  • Projekti
    • Glineni golubovi
    • Zajednički glas ZA slobodu medija
    • Mediji kao kritičke oči i uši građana, ili…?
    • Penzija nije kraja života već novi početak
    • Lomio sam vetru krila
    • Bez žena nema opstanka sela
    • Šabac, grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka
    • Mladi na selu
    • Šabac moj grad
    • Moja škola
    • Lični pratilac – najdivniji, najhumaniji i najzahtevniji posao
    • Penzioner
    • Moje pare – moji snovi
  • Kolumne
    • Đorđe Mijailović
    • Isidora Kovačević
    • Branislav Sekulović
    • Prof. Paja Labud
    • Mali Đokica
    • Dragan Karalazić
    • Rade Đergović
    • Dragan Eraković Coka
    • Siniša Mozetić
  • Hronika
  • Zanimljivosti
  • Razno
    • Hanibal Kovač
    • Stevan Matić
  • Kontakt

© 2020 Podrinske