Barjak studentskih protesta
Izjava jednog dečaka u emisiji RTS „Važne stvari“ da se „studenti bore za pravdu i našu budućnost“ duboko je uzburkala javnost, pogotovo prorežimsku. Ova izjava može da bude barjak studentskog protesta koji je tektonska pojava u Srbiji, i vezana je za samu suštinu čoveka kao „društvenog bića“ – zoon politokon. A nije dečaštvo prepreka da se pokaže mudrost, jer deca samo to izražavaju iskrenije i direktnije.
Bila je jedna slična izjava jednog dečaka 1991. godine koju su tada preneli gotovo svi mediji u Srbiji: „Proleće je a ja živim u Srbiji !“. Nažalost. Došle su godine ratova, očaja, beznađa, bede… Možda neki ne vide da se studenti, pre svega oni, bore, i to uporno, žrtvujući ne samo godinu studija već i sami sebe. Pretpreli su oko hiljadu hapšenja, progona, batinjanja, prepešačili na stotine hiljade kilometara po mrazu, kiši, vetru, spavali na otvorenom, a pri tome probudili solidarnost, saosećajnost, ono što čini čoveka. To je i borba za pravdu, jer ovde u Srbiji je nema.
Dovoljno je videti šta su državni organi, pre svega tužilaštva učinili da se procesuiraju i kazne krivci za 16 žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu. Za sada svi su na slobodi, neki u kućnom pritvoru, a isplivalo je da se radi o 115 miliona dolara upletenih u korupciju. S druge strane brojni studenti dopali su kazamata, pod optužbama napada na službena lica, rušenja ustavnog poretka i slično, a dokazi manjkaju.
Nema pravde, na primer, za Andreja Tanka koji je vodom polio policajca a da mu nisu dozvolili da polaže završni ispit na ETF, Luku Mihailovića koga je policija prebila na Vidovdan i vezan lisicima bio u zatvorskoj bolnici, kao ni za Bogdana Jovičića, dovedenog u lancima na sahranu oca a tereti se za razbijanje stakla na prostorijama SNS, i još bizarnije za polomljeni retrovizor…
Ali zato nigde nema Marka Krička, komandanta JOZ, koga studentkinja Nikolina Sinđelić tereti da je pretio silovanjem, niko nije uhapšen od batinaša na stadionu „Zvezde“ kada su tukli čak i roditelje sa malom decom, niti je iko uhapšen od onih maskiranih izazivača nereda na protestu u Novom Sadu petog novembra ili na Vidovdan u Beogradu. Pravda je nešto imanetno ljudskom biću, društvu sa moralnim normama, a ovde u Srbiji i oni koji su se zakleli pred Ustavom da će štititi zakonitost i građane to ne rade, ali rade u korist vlasti i kriminala.
Jedna od najvažnijih vrednosti za koju se studenti bore je budućnost. Ne budućnost pod diktaturom i kriminalcima već jedne prosperitetne Srbije sa vladavinom prava, budućnost dostojna čoveka. Čudno da to brojni simpatizeri režima ne primećuju, pa se dešava da je, po najnovijem izveštaju MUP na 167 protesta protiv blokada, u nedelju, bilo 157.000 građana. Na stranu što se policiji ne može verovati, ali ako i toliki broj traži „normalnu Srbiju“ onda je to protiv zdravog razuma, jer je ovo zemlja duboko van normalnosti.
To je sve video jedan mali dečak za koga su odmah svi prorežimski mediji, ali i predsednik države i nazovi ombudsman, rekli da je zloupotrebljen u političke svrhe. A nije tako, jer, naravno, i deca imaju pravo na svoje mišljenje, koje je opet tako istinito i nepotkupljivo.
Dragan Eraković