Uvod
Jedna od najopasnijih pojava u političkom životu jeste poistovećivanje vlasti sa državom. Kada vlast uspe da ubedi građane da je ona jedini legitimni izraz državnosti, kritika vlasti postaje ravna kritici same države, a politička alternativa deluje kao pretnja nacionalnom opstanku. Srbija je u poslednjih tridesetak godina prošla tri različita modela ovog procesa: grubi autoritarizam devedesetih, nestabilnu deidentifikaciju u periodu 2000–2012, i modernizovanu, „mekšu“ identifikaciju posle 2012.
Ovaj poslednji oblik najviše zaslužuje pažnju jer pokazuje kako savremene tehnike vlasti mogu da deluju efikasnije od klasične represije. Naravno, Srbija u tome nije usamljena: Orbanova Mađarska i Erdoganova Turska svedoče da je reč o širem fenomenu savremenog političkog života, u kojem se sloboda razmenjuje za osećaj stabilnosti.
Savremeni mehanizmi identifikacije
Za razliku od otvorene demonizacije opozicije i agresivnog nacionalizma devedesetih, današnji mehanizmi deluju suptilnije. Vlast se predstavlja kao garant stabilnosti, kao jedini akter sposoban da obezbedi investicije i ekonomski rast, kao jedini subjekt koji ume da balansira u složenom svetu geopolitičkih izazova.
Mediji pod kontrolom ne nastupaju više kao čista propagandna mašina, već kao „kvazi-objektivni“ izvor informacija. Njihova snaga nije u jednom spektakularnom narativu, već u ponavljanju, tj. u stalnom pojačavanju istih fraza i motiva, što kroz psihološki mehanizam availability heuristic oblikuje samu percepciju stvarnosti.
Sličnu strategiju možemo uočiti kod Orbana: stalna retorika o „zaštiti Mađarske od Brisela“ ili kod Erdogana, gde narativ o „spoljnim neprijateljima“ služi kao pozadina i za mekše oblike kontrole i za periodične nalete represije.
Psihološki profil građanina pod identifikacijom
Emocionalna dimenzija. Dominira mešavina rezignacije i straha od haosa: građani osećaju da mnogo toga nije u redu, ali svaku moguću promenu doživljavaju kao rizik da izgube minimum sigurnosti. Kao odbrambeni mehanizam javlja se cinizam: „svi su isti“, „ništa se neće promeniti“. Latentna ljutnja postoji, ali ostaje bez kanala.
Kognitivna dimenzija. U igri su „dva ekrana“: na jednom građanin zna da korupcija postoji i da mediji nisu slobodni, ali na drugom prihvata poruke o stabilnosti i napretku. Protivrečne informacije rešavaju se racionalizacijom („moglo je gore“, „bar nešto grade“). Koriste se pseudoracionalne argumentacije (statistike, grafikoni) koje daju iluziju kritičkog mišljenja bez sistemske analize.
Praktična (bihejvioralna) dimenzija. Građani učestvuju u politici minimalno: glasaju kao u rutini, ali izbegavaju aktivnije oblike delovanja. U svakodnevnim razgovorima koriste „bezbedne“ fraze ili ironične pošalice. Profesionalno se često prećutno prilagođavaju zahtevima lojalnosti, a u praksi učestvuju u „maloj korupciji“ dok simbolički kritikuju „veliku“.
Socijalna dimenzija. Individualni izbori da se „ne zapletem“ kumulativno stvaraju pseudostabilnost sistema. Društvo postaje atomizovano, kritičke mreže slabe, a korupcija se normalizuje. Postoji pseudo-pluralizam: prostori simboličke kritike (zatvorene grupe, privatne šale) daju osećaj slobode bez stvarnog uticaja.
Kumulativni društveni efekti
Takvo stanje proizvodi samoodržavajući ciklus. Što više građana ostaje pasivno, to oni koji žele promenu osećaju veću izolovanost, a njihova energija ne uspeva da se umnoži. Formula koja to najbolje opisuje glasi: „što je vlast mekša, to je psihologija pokornosti dublja“. Mekša forma kontrole ne izaziva otpor, već stvara utisak normalnosti.
Tačke preloma i mogući scenariji
Ipak, sistem nije neranjiv. Postoje tačke preloma: ekonomski kolaps, politički skandal koji podriva mit o nepogrešivosti, masovna generacijska promena ili iznenadni spoljni šok. Ako do njih dođe, moguća su tri osnovna scenarija:
- Reforma – vlast čini kozmetičke ustupke da bi sačuvala suštinu.
- Represija – kriza se tumači kao pretnja, pa se pojačava kontrola i koristi sila.
- Haos – sistem se urušava brže nego što se formira alternativa, što otvara prostor i za demokratizaciju i za novi autoritarizam.
Mađarska je već iskusila varijantu „reforme“ u kojoj se pojedine politike menjaju da bi se sačuvala struktura moći, dok je Turska pokazala kako represija može da bude ritmično uključivana kao ventil pritiska. Srbija još uvek stoji na ivici između ova dva scenarija.
Filozofska perspektiva
Ali zašto ljudi tako lako prihvataju ovu dinamiku? Odgovor nije samo politički nego i filozofski. Još je Hobs uočio da strah od haosa tera ljude da dobrovoljno ustupe moć suverenu. From je pokazao kako sloboda može biti teško breme: pojedinac, suočen sa odgovornošću izbora, često želi da pobegne u okvire sigurnosti. Tokvil je pak upozorio da demokratska društva mogu stvoriti novi oblik tiranije, ne žestok i krvav, već mek i roditeljski, u kome se građani tretiraju kao deca kojima vlast dozira dozvoljenu slobodu.
Upravo u tom trouglu strah–sigurnost–sloboda krije se psihološki profil savremenog građanina. On nije „žrtva“ samo političke manipulacije, već i vlastitih duboko ukorenjenih potreba: da izbegne haos, da oseti zaštitu, da se oslobodi težine izbora.
Zaključak
Iskustvo u Srbiji (i šire) pokazuje da je proces identifikacije vlasti i države daleko suptilniji u demokratskim formama nego u klasičnom autoritarizmu. Ali ono što je zaista upečatljivo jeste koliko je ovaj fenomen univerzalan. Od Budimpešte do Istanbula, od Beograda do drugih prestonica, vidimo isti obrazac: građani prihvataju ograničenu slobodu u zamenu za privid stabilnosti.
Paradoks ostaje isti: što je vlast mekša, to je psihologija pokornosti dublja. Sve dok ne dođe trenutak kada se naizgled stabilan sistem uruši u jednoj od svojih tačaka preloma. Ali možda je moguć i „četvrti scenario“, odnosno stvarna demokratizacija, koja bi prvi put posle decenija prekinula začarani krug identifikacije. Taj scenario, međutim, ne zavisi samo od strukture vlasti, već od spremnosti građana da prihvate težinu slobode i odgovornost izbora. Tek kada strah od haosa prestane da bude jači od želje za slobodom, biće moguće da država postane više od ogledala svoje vlasti.
Jovica Radović