Dugo sam razmišljao da li, u vremenu i uslovima u kojima živimo, kada stotine hiljada, pre svega mladih, građana širom Srbije protestuju ulicama ima smisla čestitati današnji praznik žena “8. mart” a da to ne bude cinizam.
A onda sam na facebook stranici velikog šabačkog pesnika Ivana Glišića pročitao ovaj tekst. Pa neka ovaj tekst i pesma koju je Glišić objavio bude i naša čestitka ženama.
Sećanja
U surovom, eksploatatorskom i nehumanom socijalizmu s koleginicama išli smo, za osmi mart, dan žena, na trodnevna putovanja po evropi, na račun sindikalne pordružnice.
Danas, u humanom, neeksploatatorskom i divnom kapitalizmu, obilazeći naš grad, video sam po šalterima, kioscima, buticima, diskontima, buvljacima, kafanama, bifeima, i stare i mlade pripadnice ženskog roda kako stoje kraj kasa ili robe i pića, služe nadrndane kupce i posetioce, i od kojih su i bog i gazde digli ruke, kao da nije praznik dan žena. Jedino sam video kako s lepim poklonima i buketima cveća izlaze iz opštine, državnih firmi i ustanova nafurane, bestidno samoljubive, umišljene da su neko i nešto, da su boga uhvatile za bradu, udešene, nacerene, i našminkane foteljašice, povlašćene pripadnice lepšeg pola, koje baš briga za one zapostavljene, a ti pokloni, da se ne zaboravi, kupljeni su ne iz direktorovih i upravnikovih džepova, nego iz budžeta kojeg pune i one zaboravljene pripadnice lepšeg i slabijeg pola. I da će na večerašnjim koktelima od istih para da iju i piju, uz muziku…
Nekim zaboravljenim pripadnicima lepšeg pola podelio sam moje knjige. A onima kojima nisam stigao, evo pesme na moje stihove i na muziku Reja Ruića.