Vreme je da progovorimo

Lični stav: “Sto novih lica u politici”

Postoji jedan tihi, ali opasan proces koji se godinama odvija u Šapcu, navikavanje na loše stanje. Na prosečnost. Na političku scenu na kojoj se, decenijama, vrte gotovo ista lica, iste ambicije i ista opravdanja.

Promenile su se stranke, promenili su se slogani, promenile su se boje partijskih zastava. Ali suština je ostala ista: politika kao zatvoren krug u kome se vlast nasleđuje, deli i čuva kao privatni posed.

Šabac danas ima više političkih stranaka nego novih političara.

Jedni prelaze iz jedne partije u drugu, drugi iz vlasti u opoziciju, pa ponovo nazad. Dresovi se menjaju lako, ali navike ostaju iste. A građanima se uvek nudi ista priča, da se sve to radi zbog grada i zbog Srbije.

U međuvremenu, Šabac polako gubi ono po čemu je nekada bio prepoznatljiv.

Šabac čeka nova lica

Postoje trenuci kada ćutanje prestaje da bude znak pristojnosti i postaje saučesništvo. Čini mi se da je Šabac odavno stigao do tog trenutka.

Pre nekoliko meseci napisao sam da je ovom gradu potrebno sto novih lica u politici, sto ljudi koji bi imali hrabrosti, znanja i ličnog integriteta da ga izvuku iz učmalosti u kojoj već dugo stoji. Reakcija građana bila je gotovo jednoglasna, ali ne i javna. Podrška je stizala tiho, u razgovorima „u četiri oka“, dok je u javnosti ostajala tišina. Ta tišina danas govori više od svake izgovorene reči.

Uz pomoć veštačke inteligencije napravio „anonimni“ prijatelj „Podrinskih“

U međuvremenu, lokalni politički akteri su se potrudili da samu ideju obesmisle. U politički život grada uvedeni su bezlični likovi čija je uloga očigledna: da svojim primitivizmom, prostačkim odnosom prema neistomišljenicima i opštim urušavanjem javnog govora obeshrabre svakoga ko bi pomislio da se politikom može baviti časno i razumno. Jer u političko blato koje se sve više taloži ulicama grada malo ko želi da kroči i da se uprlja.

Ne zato što ljudi nemaju hrabrosti. Već zato što nemaju osećaj da iza njih stoji javnost.

Navikli smo se na tišinu. A tišina je, pokazalo se, najpogodnije tlo za sve ono što ne bi smelo da opstane na svetlu.

Zato ću u narednim brojevima ovog lista, jedinog u gradu koji “ne zatvara oči pred problemima”, pokušati da otvorim prostor za razgovor o ovom problemu. Ne da bih nekome držao lekcije, niti da bih sebe predstavljao kao sudiju ili spasitelja, već da bih podstakao one ljude koji još uvek veruju da ovaj grad može bolje.

Šabac ima takve ljude. Ima profesore, lekare, privrednike, studente, radnike, umetnike, ljude koji žive pošteno, misle svojom glavom i kojima je stalo do grada u kojem žive. Ono što mu nedostaje jeste njihova spremnost da istupe iz privatnih razgovora i pređu u javni prostor.

Ova serija tekstova biće mali pokušaj da se ta granica pomeri.

Ako uspem da podstaknem makar nekoliko ljudi da se odvaže, da progovore, da se uključe i da veruju da politika ne mora biti prljava koliko su je takvom napravili, smatraću da je ovaj trud imao smisla.

Radim ovo ne zato što sam posebno hrabar. Radim zato što više ne mogu da podnesem osećaj stida zbog svega što se pred našim očima događa, a o čemu predugo ćutimo.

Možda je vreme da prestanemo da ćutimo.

Grad Jevrema, Luke, Vinavera i naših potomaka, grad koji je nekada nosio epitet „prve varoši Srbije“, danas često više liči na mesto u kome je politička energija potrošena na lične sukobe, sitne interese i beskrajna prepucavanja.

Još je poraznije kada i pokušaji da se u politički život uključe nova lica vrlo brzo budu ugušeni ili iznutra razbijeni. Umesto prostora za nove ideje, dobijamo stare metode ubacivanje poslušnika, pravljenje podela i kompromitovanje svega što bi moglo da donese promenu.

Rezultat je jednostavan: svi se posvađaju sa svima, građani se razočaraju, a oni „nezamenljivi“ zadovoljno trljaju ruke.

Jer kada se svi drugi posvađaju oni ostaju jedini.

Ali postoji jedna stvar koju su mnogi političari u Šapcu zaboravili: nijedan grad ne pripada političkim strankama.

Grad pripada građanima.

A građani nisu dužni da zauvek trpe političku reciklažu istih ljudi, istih priča i istih izgovora. Šabac je kroz istoriju bio grad hrabrih ljudi, slobodnih ideja i građanske energije. Nije postao „prva varoš Srbije“ zahvaljujući poslušnicima, već zahvaljujući ljudima koji su imali viziju i hrabrost da stvari menjaju.

Zato je danas najvažnije jedno pitanje: da li će Šabac ostati talac istih političkih krugova ili će konačno otvoriti prostor za nove ljude, nove ideje i novu odgovornost?

Jer ako grad ne dobije novu energiju i nova lica, nastaviće da tone u političku učmalost u kojoj su jedini pobednici oni koji su se na vlast navikli.

A Šabac zaslužuje mnogo više od toga.

(Nastaviće se)

Exit mobile version