Uniforma na asfaltu

Juče me je jedan gest, jednog besnog i bespomoćnog poljoprivrednika, veoma duboko pogodio.

Gest bacanja vojne uniforme pred policijskom stanicom. Gest koji je učinio čovek koji je tu uniformu nosio u ratu. Bacanje iste onakve uniforme koju sam i sam nosio.

Nisam u tom trenutku video političku poruku. Video sam tkaninu koja pamti. Video sam težinu koju znaju samo oni koji su je nosili. Uniforma nije komad odeće. Ona ima miris terena, težinu ranca, tišinu noći u kojoj slušaš da li se nešto kreće. Ona je više od simbola. Ona je svedočanstvo pristanka.

Kada neko baci takvu uniformu, to nije isto kao kada neko baci majicu sa sloganom. To je gest koji boli. Posebno ako znaš šta znači zakletva, šta znači stajati u stroju, šta znači verovati da stojiš na strani nečega što je veće od tebe.

Čovek koji je to učinio rekao je da „država za koju se borio više ne postoji“. Ta rečenica odzvanja jer ne govori o geografiji. Govori o odnosu.

Svako od nas koji je nosio takvu uniformu zna da iza nje stoji jedan prećutni dogovor. Mi prihvatamo rizik. Prihvatamo mogućnost da izgubimo život, zdravlje, vreme, mir. Zauzvrat verujemo da će zajednica čuvati dostojanstvo te žrtve. Ne kao privilegiju, već kao obavezu.

Zato taj gest nije samo protest. On je pitanje. Pitanje da li je taj dogovor i dalje na snazi.

Možda se neko slaže sa njim, možda ne. Ali ne možemo se praviti da je to običan čin ljutnje. Jer kada uniforma završi na asfaltu, nešto unutra se već slomilo.

Mene ta scena nije navela na bes. Navela me je na tišinu i tugu. I na jedno teško pitanje koje ne postavljam samo državi, već i sebi: šta znači nositi uniformu ako više nisi siguran šta ona predstavlja?

Odgovor na to pitanje ne staje u parolu. Ali od njega zavisi da li će uniforma ostati simbol časti. Ili će postati predmet koji se može baciti pred vratima institucije i ostaviti tamo.

Jovica Radović

Exit mobile version