Privatni časovi

Možemo li bolje?

Kažu ljudi: Sve je jasno kao dan. Prosvetni radnici šalju jedni drugima učenike na privatne časove.

Voleo bih da se o privatnim časovima, konačno – otvoreno i pošteno porazgovara. U krugu onih koji su spremni da jedni druge saslušaju i uzajamno se i zasluženo poštuju. Za kraj, da se pojašnjeno “jasno” sa početka –  uputi nadležnima za unapređenje obrazovno-vaspitnog procesa u Srbiji.

Kako davno reče Heraklit – ovaj svet je večiti živi oganj, koji se sa merom pali i sa merom gasi. Mislim da se u ovu mudrost ne uklapaju ni nestanak, a ni bezbroj privatnih časova.

Postojanje privatnih časova rezultanta je mnogih okolnosti. Ponekad, nemajući želje i strpljenja za nešto ozbiljnije, najlakše je proglasiti ih igrom prosvetnih radnika. Ako ima onih koji privatne časove zloupotrebljavaju – njima nije mesto u prosveti, oni nisu prosvetni radnici. U velikoj nam porodici čestitih prosvetnih radnika takva ocena je netačna i  beskrajno uvredljiva.

Ipak, opravdano je pitanje – Da li za broj privatnih časova postoji mera bolja od postojeće, odnosno možemo li bolje?

U tom zamišljenom odgovornom, strpljivom i argumentovanom razgovoru, naveo bih sledeće.

Sigurno je da svako valjano društvo, u cilju sprečavanja prevelikog broja privatnih časova, treba da obezbedi ambijent u kome

Naravno da sve navedeno ne oduzima privatnim časovima pravo postojanja  i da postoje situacije u kojima su oni i dalje – rešenje bolje od svih ostalih.

Exit mobile version