Poslednja odbrana slobodnog novinarstva
Dugo najavljivano rasparčavanje i upodobljavanje poslednjih bastiona slobodnih medija došlo je sa traženjem dozvole za emitovanje N1 od nefunkcionalnog REM-a i nametanjem novog glavnog urednika za Novu S. U oba slučaja pobunile su se redakcije, jer ih za ove poteze novog vlasnika niko nije pitao, a trebalo bi po pravilima koji postoje u demokratskom svetu.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Ubedljivo je bilo obraćanje zamenika glavnog urednika Nove S, Ratka Femića, da se radi o nametnutom uredniku koga redakcija neće, a glavni urednik novina „Nove“ Ranko Pivljanin je to potkrepio svedočenjem da je taj nekadašnji urednik „Blica“ sunovratio ovaj dnevnik.
Naravno, da vlasnik ima svoja prava i svoju logiku pre svega da zaradi, ali je čudno da su skinuti sa programa najgledanije emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem“, a „Utisak nedelje“ prešao je na N1. Ovo podseća na neka ranija vremena kako su, na primer, upodobljeni TV Studio B i B 92. Verovatno da se ugasi i onaj poslednji plamičak u noći 25. oktobra, i da se čuje samo jedan glas.
Kod lokalnih medija situacija je daleko teža, po ugledu na Orbanovu Mađarsku gde su sve lokalne televizijske i radio stanice pokupovane, i onda prave istovetni program. Poređenja radi i pre višestranačja glavne urednike su birale redakcije, a onda, kao što je to bilo za „Glas Podrinja“ i Radio Šabac, birani su od lokalne samouprave. Tako se desilo 1991. godine da su tadašnji predsednik SO Šabac Zoran Despotović i predsednik Izvršnog saveta Dragoš Gmitrić tražili smenu glavnih urednika, ali su to tadašnji odbornici Skupštine opštine odbili.
Ima u Srbiji više od dve hiljade medija, ali se na prste mogu izbrojati oni profesionalni. Dokle režim može da ide pokazano je u nedeljnom sprečavanju Nemanje Šarovića da za KTV priđe naprednjačkom skupu u Zrenjaninu, i to od strane policije koja treba da brani zakon i štiti građane. Zbog ogromnog gubitka poverenja u novinarssvo građani u Srbiji se najviše informišu preko društvenih mreža, čak 60 odsto. Ali to ne može da zameni onaj prvi korak u informisaju, onaj zanatski, gde se odgovara na pet osnovnih pitanja. Naravno, postoji i Zakon o informisanju da su mediji dužni da istinito, pravovremeno i celovito obaveštavaju građane o najvažnijim društvenim pitanjima. Ali, kada to većina medija ne čini, onda, na primer, ni od poštenih i slobodnih izbora nema pomena.
Štampano novinarstvo gubi polako trku, ali se u demokratskim zemljama ipak održava kao „ona teška artiljerija“, ono što ostaje zapisano. U Srbiji osam dnevnika ima ukupan tiraž manji od 200.000 primeraka, a prednjače itekako diskutabilni tabloidi. A oni se barem nekoliko stotina puta godišnje ogreše o Kodeks novinara, koji je rađen po svetskim standardima. Tako je Šabac između dva svetska rata imao 36 novina i časopisa, a kasnije „Glas Podrinja“, koji je u svoje zlatno doba, sedamdesetih godina, imao tiraž od oko tridesetak hiljada primeraka. Kao novine od ugleda dobio je i jednu od najviših cena, 2007. godine, oko 700.000 evra. Ta privatizacija je poništena jer nije uplaćena poslednja rata, a nova cena bila je takođe visoka, 180.000 evra. Međutim, ni cena nije garant da se očuvaju profesionalni novinarski standardi, najviše kad se radi o pluralizmu.
Zato danas u Šapcu nema štampanih medija, izuzev pomenutog „Glasa“ i „Sporta u Podrinju“, a „Podrinske“, silom političkih prilika, ne dobijaju mogućnost da se finansiraju ponuđeni medijski projekti. Slično je bilo i sa RTV Šabac, kupljenim 2015. godine za oko 450.000 evra, najviše posle novosadskog „Dnevnika“, a skuplje od Studija B, u gradu sa dvomilionskom populacijom. Radio Šabac je bio jedna od najslušanijih radio stanica u ondašnjoj SFRJ, ali se vremenom sve promenilo tako da je ugašen zajedno sa TV Šabac. Po mnogo čemu TV Šabac bio je uzor profesionalnosti, ne samo po informativnom programu, veći i u ostalim segmetnima, ali je dospeo do velikih gubitaka i stečaja. Nova cena bila je oko 100.000 evra, ali to niko nije želeo da kupi jer postoje i neki skriveni dugovi. Tako je od skoro, na ovom području, počela sa radom TV „Mačva, ali ona je samo derivat „Informera“ i „Alo“, poznatih po isključivosti, govoru mržnje i vređanju… TV „As“, naravno, ima svoju priču, ali se i ona debelo ogrešila o novinarske postulate. I kad je to tako u jednoj relativno razvijenoj sredini, po tradiciji i kulturnom obrascu, onda je teško i zamisliti šta se sve događa u onim daleko nerazvijenijim sredinama. Kao posledica svega ono najosnovnije, lokalno informisanje je duboko potonulo, a jedino ga održavaju neki entuzijasti i novinari strastveno posvećeni svome poslu i misiji značajnoj za društvo.
D.Eraković
