Perivoj Presvete Bogorodice, mesto gde sve je legenda

DRUŠTVO PRIJATELJA HILANDARA NA HALKIDIKUJU I ATOSU

„Carstvo bez krune, država bez vojske, zemlja bez žena, bogatstvo bez novca, mudrost bez škole, kuhinja bez mesa, molitva bez prestanka, veza sa nebesima bez prekida, slavopoj Hristu bez umora, smrt bez žaljenja, to vam je Sveta Gora.“ Krajem minulog avgusta imali su sreću i blagoslov članovi šabačkog Društva prijatelja Hilandara da se još jednom uvere u ove reči našeg vladike Nikolaja.

Pripreme za hodočašće do Svete Gore počele su u februaru ove godine, kada smo od Ureda za poklonike Svete srpske Lavre i bratstva manastira dobili blagoslov da 29. avgusta konačimo u Hilandaru. Nije bilo kraja našoj radosti, i sa nestrpljenjem smo odbrojavali dane do polaska na Svetu Goru. Sa verom u Hrista smo ispoštovali sve preporuke pokloničke kancelarije i monaha Petra, te smo se u jutro 29. avgusta našli u luci Jerisos. Preuzimanjem ulazne vize za Svetu Goru – diamonitiriona – i stupanjem na palubu „Panagije“, uz pratnju galebova i delfina, deset hodočasnika Društva prijatelja Hilandara je zaplovilo prema Hrusiji. Posle pedeset minuta mirne plovidbe sa istočne strane Atosa, pristajemo u hilandarskoj luci, nedaleko od Kule svetog Vasilija gde nas je čekao organizovani kombi prevoz do manastira Hilandara.

Po dolasku u manastir gostoprimac nas je najpre ponudio posluženjem, hladnom vodom, cipurom, kafom i ratlukom, kratko podsetio na pravila i poredak koji vlada na Svetoj Gori i u svakom manastiru monaške države, a potom nas rasporedio u konake gde ćemo prenoćiti. Neka od pravila su: pristojna obuća i odeća, zabrana pušenja u svim prostorima zajedničkog života, zabrana kupanja u moru, zabrana fotografisanja i snimanja bez dozvole.

Kako nam je do večernjeg bogosluženja u 17 sati ostalo dosta slobodnog vremena, krenuli smo u razgledanje znamenitosti Hilandara. Naravno, pre svega, u portarnici smo ostavili poklone i priloge za manastir i ispisali imena za pomen na molitvama.

Prvi ili deseti, uvek je dirljiv susret sa Hilandarom, uvek budi jake emocije. Mesto istorije srpskih vladara, srpske države i izvora srpskog pravoslavlja, ove 2023. godine,  obeležava 825 godina postojanja. Iza  jedinog ulaza sa severne strane i otvorenog trema veličanstveno se ukazuju Milutinova crkva, Saborni hram Vavedenja, fijala i dva ogromna čempresa. Računa se da je ova crkva sagrađena nekih sto godina posle Savine  crkve, dok je pripratu car Lazar dogradio krajem 14. veka. Sa spoljne strane crkve u kamenu su uklesani dvoglavi orao dinastije Nemanjića i grb cara Lazara. Pored jugozapadnog dela crkve se nalazi prvobitni grob Svetog Simeona Mirotočivog iz kojeg izrasta čudotvorna loza kojoj se pripisuje isceliteljska moć, loza koja posebno pomaže nerotkinjama i besplodnim supružnicima za dobijanje poroda.

Nedaleko iza loze Svetog Simeona obilazimo Savin bunar. Tromesečna velika suša na Svetoj Gori je učinila da se vode povuku tako duboko da je bunar presušio, i nažalost ovoga puta nismo mogli gasiti žeđ na Savinom bunaru.

U manastirskom kompleksu se nalazi nekoliko paraklisa, konaka, pirgova, kelija i drugih svetinja građenih tokom osam vekova postojanja Hilandara, a da obnova posle požara 2004. još traje, podsećaju skele i kranovi oko trpezarije manastira. Sve građevine impresioniraju starošću, namenom, stilom gradnje. Od podruma sa buradima vina sa Savinog polja, do pirgova i riznica, od paraklisa do novih obnovljenih konaka. Treća po važnosti kultna građevina Hilandara, iza Senare, stotinak metara od glavnog ulaza je grobljanska crkva posvećena Blagoveštenju. Podeljena je u dva sprata, gornji hram i donji deo kosturnicu ili kriptu gde se čuvaju kosti umrlih monaha. U pet niša izgrađenih uz podužne zidove, na policama su smeštene lobanje pokojnika.

Šabački hilandarci nisu propustili priliku da prvog dana hodočašća hodom časte hilandarske svetinje na stazi do Hrusije. Na toj stazi, na jednoj strmini, u ogromnoj kamenoj gromadi uklesan je lik Svetog Simeona, delo velikog zaljubljenika u Hilandar Vojislava Bilbije.  Zastajemo kod freskama oslikane kapelice, podignute na mestu gde je pala magarica koja je na leđima donela ikonu Trojeručicu na Svetu Goru iz manastira Studenice. Odmor pravimo i na pola puta od Hilandara do Arsane Svetog Vasilija, kod česme koju je sazidao arhimandrit Vasilije 1902. za sećanje na posetu kralja Aleksandra Obrenovića Hilandaru. On je u Hilandaru bio 1896. godine, što se vidi iz natpisa na kamenoj ploči.

Po sunčanom danu, svetogorska staza nas vodi do Krsta cara Dušana, podignutog na mestu gde su se prema predanju 1347. godine sreli Dušanova svita i manastirski monasi koji su izašli da ga dočekaju. Bilo je to vreme kada je Srbijom harala kuga pa se srpski car, sa sinom Urošem i suprugom Jelenom, sklonio na Svetu Goru. Predanje kaže da je carica Jelena jedina žena koja je dobila dozvolu svetogorskih igumana da boravi na Svetoj Gori, pod uslovom da njena noga ne dotakne tlo. U neposrednoj blizini Krsta se nalazi maslina cara Dušana koja i danas rađa, drvo koje je posadio svojom rukom.

Na putu do mora nalazi se još jedna impozantna građevina, Pirg kralja Milutina, odbrambena kula. Nas trojica se penjemo na šestospratnu kulu sa koje puca pogled na vinograde Savinog polja, Kulu Svetog Vasilija i morski horizont.

Posle kraćeg odmora u našem konaku, prisustvujemo poslepodnevnom bogosluženju u crkvi Vavedenja, celivamo čudotvornu ikonu Bogorodice Trojeručice i posle večere učestvujemo na Akatistu Presvetoj Bogorodici. Celivamo Svete mošti, slušamo pojanje hilandarskih monaha, čitanje jevanđelja i udišemo mirise tamjana i voštanica.

Noćimo ispod zvezda svetogorskog neba, pod zaštitom treće Bogorodičine ruke, slušajući kako odzvanjaju hilandarska zvona pomešana sa šumom čempresa.

Drugoga dana hodočašća penjemo se na pirg Svetog Save i obavljamo kupovinu u prodavnici manastira. Upravnik hilandarske biblioteke otac Milutin nas prima na srdačan razgovor, i uz kafu i ratluk želi nam srećan put, da se vidimo i sledeće godine, ako Bog da, jer sve se dešava po volji Boga.

Povratak do Jerisosa činimo preko luke Jovanjica i Nebeskog grada Uranopolisa.

Tekst i foto: Veroljub Ilić

U sledećem broju: Gostoprimljivo Kakovo i drevni duh Soluna

smart

smart

Exit mobile version