Najvažnije je biti dobar čovek

Nikola Đukić, mladi glumac, za „Podrinske“

Zahvaljujući ljubavi prema glumačkom pozivu, mladi Šapčanin Nikola Đukić imao je priliku da oseti kako je biti u koži mnogobrojnih likova koje je tumačio i da tako sa svoje 23 godine već živi nebrojeno života. Bio je policajac, Laža, Zebrailo, animator, advokat… Odrastao je sa željom da ima produkciju crtanih filmova, fotoaparatom snimao plišane igračke i pravio male serije za decu. Na kompjuteru je puštao crtane filmove i zamišljao da ima svoju televiziju. Danas nema svoju televiziju, ali je svoje ime utkao u amaterske filmove, pozorišne predstave Omladinskog pozorišta „Vožd“, beogradskog „Poletarca“, programe Umetničke grupe „Agape“, kao i edukativnu predstavu „Pažljivko“ u okviru kampanje „Usporite u zoni škole“ s ciljem povećanja bezbednosti dece u saobraćaju. Jedan je od organizatora prvog pozorišnog festivala u Mišaru INTEF (Internacionalni teatarski festival), a kultura i umetnost su putovanje i odredište njegovog delovanja.

-Od malena sam zavoleo glumu i igrao se snimajući programe za decu svojim fotoaparatom. Kao osnovac sam čuo za Nezavisnu dramsku asocijaciju „Veselo majmunče“, gde sam došao na audiciju u drugom razredu i ostao do kraja srednje škole. Bilo je stvarno prelepo raditi sa Ljubišom Barovićem i Slobodanom Petranovićem Šarcem. Uvek ističem da me oni nisu naučili samo glumi, nego i da je važno biti dobar čovek. Mislim da je to najbitnije u životu, a što smo prihvatili u tom okruženju- da, i ako ne budemo glumci, imamo osnovnu kulturu ponašanja, volimo predstave, pozorište, budemo dobra i pristojna publika. Time se vodim i dalje, da u životu prvenstveno treba negovati vrline koje nas čine ljudima, pre svega uvažavati kulturu, ceniti mesto odakle si došao- naglašava za „Podrinske“ Đukić, koji je iz rodnog Šapca u Beograd otišao 2016. godine, kako bi radio sa pozorišnom trupom „Poletarac“.

Deca su najiskrenija publika

Nastupali su u školama, domovima kulture, vrtićima, putovali u Bosnu i Hercegovinu… Četiri godine ranije, početak angažmana u Omladinskom pozorištu „Vožd“ u Mišaru obeležila su dva amaterska filma „Seoske priče 3“ i „Devojka iz grada“. Zatim su se nizale uloge u „Putujućem pozorištu Šopalović“, „Zoni Zamfirovoj“, „Antigoni“ i „Laži i paralaži“, za koju je na Festivalu seoskih omladinskih ansambala (FEDRAS) u Malom Crniću njegov Laža nagrađen priznanjem glumac večeri. Nakon brojnih gostovanja, odlučili su se da i sami pokrenu festival i da brojna omladinska pozorišta iz zemlje, ali i okruženja, dovedu u Mišar. Kao operativni direktor, imao je veliku odgovornost u organizaciji cele manifestacije, a ona se nije ticala samo umetničkog segmenta.

-Pre bih rekao da sam bio jedan od organizatora, operativni direktor mi zvuči previše otmeno. Bilo nas je četvoro iz pozorišta, a ogroman doprinos organizaciji dali su i volonteri. Taj festival nam je dosta značio, jer smo imali veliko iskustvo na gostovanjima u Jagodini, Malom Crniću, Beloj Palanci i želeli smo da ljudi dođu i kod nas, da mi njih ugostimo u našem pozorištu. Uspeli smo sve da organizujemo uz pomoć mnogo firmi iz grada i uz podršku Gradske uprave. Sve smo sami sređivali, neki majstori s Mišara su nam pomogli u izgradnji toaleta koji je bio neophodan. Nekoliko puta sam rekao Dušanu Simiću, organizatoru i kolegi, da mislim da nam je to bila velika životna škola, jer smo naučili mnogo o elektrici, moleraju, marketingu, ali i kako organizovati sve- smestiti goste, obezbediti im obroke itd. Svi problemi koji su se dešavali, a što se nije videlo na festivalu, učinili su nas preduzimljivim, jer je trebalo brzo reagovati i rešiti ih u trenutku. Bilo nam je lepo, ove godine se planira i drugi INTEF, budući da su učesnici snimali utiske, slali nam poruke oduševljenja i jedva čekaju ponovno druženje- navodi Nikola.

Radi i kao animator, te je na manifestaciji „Veče kupovine“ u Šapcu neizostavno njegovo druženje sa najmlađima. Tu je da ih nasmeje i dobro zabavi i priznaje da najviše uživa u tim trenucima. Kao društveno odgovoran mlad čovek, dve godine je bio učesnik kampanje za povećanje bezbednosti dece u saobraćaju u organizaciji gradskog Saveta i Agencije za bezbednost saobraćaja, te je u školama izvodio predstave nastupajući povremeno kao Zebrailo, a najčešće kao policajac. Na najmlađima prihvatljiv, a istovremeno i zanimjiv način, ukazivao je kako treba da se ponašaju kao učesnici u saobraćaju. Ipak, kao omiljene uloge izdvaja Lažu i Filipa Trnavca u „Putujućem pozorištu Šopalović“.

-Volim decu, pa radim kad god mogu na rođendanima u igraonicama. Ispunjavaju me predstave za njih, jer smatram da su najiskrenija publika, uvek će reći da li im se to sviđa ili ne. Svaka uloga je zahtevna na svoj način, i mala i velika, kao i bilo kakva organizacija ili aktivnost. Meni zaista ništa ne predstavlja problem, uživam u pripremi, ponekad više nego u nastupu. Rad na predstavi ima neku svoju čar, jer kroz taj proces i mnogo naučim. Nije u pitanju samo tekst, nego i nova saznanja koja stičem tokom rada na ulozi. Često se i poistovetim s nekim ljudima, osećam se kao da sam u nekoj drugoj koži, tako i moram da se ponašam nekada na sceni. Sve to jeste zahtevno, nekad zna da bude i jako naporno, ali kad u tome naučite da uživate, onda nema ništa lepše- podvlači on.

Pozorište- ljubav zauvek

Deo je Umetničke grupe „Agape“ koju vodi njegova razredna iz srednje škole profesorka srpskog jezika i književnosti Aleksandra Pavlović, a među najdražim izdvaja pripremu Jovana Dučića. Nesvakidašnji kulturni događaj priredili su nedavno, drugog dana manifestacije „Vinaverovi dani evropske kulture“ u Šapcu.

-Sve vreme školovanja sam učestvovao u svim projektima profesorke Pavlović. Ona je divna i veoma talentovana žena. Nama je bila i prijatelj i majka, ne samo razredna i većina đaka koji su prošli kroz njeno odeljenje i kojima je ona predavala se vrlo rado odazovu svakom njenom pozivu da učestvuju u pogramima koje priređuje. Kad budem imao priliku, biću deo toga, uvek ću joj se rado odazvati, kao i pozorištu „Vožd“ i „Poletarcu“- kaže mladi glumac.

Priznaje da isključivo od bavljenja umetnošću teško može da se živi, ali to ga ne obeshrabruje.

-Neki nam pokazuju da može, ali za to treba imati sreće. Meni je izuzetno krivo što mnogim talentovanim ljudima u našoj zemlji nije pružena prilika da rade taj posao i što je kultura na poslednjem mestu u našoj zemlji. U našem gradu, kultura je bila na visokom nivou i značajna sredstva su izdvojena za tu namenu. Bilo je mnogo manifestacija u kojima sam imao priliku kao i svi mladi ljudi da učestvujem, što mi je mnogo značilo. Bitno je da čovek može da preživi od svog posla, ali nažalost, danas je jako teško preživeti i opstati od umetnosti. Možda kao pojedinac, ali pošto planiram veliku porodicu, smatram da u nekoj bližoj budućnosti nemam perspektivu. Bez obzira na to, siguran sam da će pozorište zauvek biti moja ljubav. Kad god budem u prilici, posvetiću mu se i to će biti relaksacija od ostalih poslovnih obaveza- iskren je Nikola.

U prestonicu je otišao zbog školovanja i posla. Radi kao menadžer prodaje u štampariji i planira da pokrene novu modnu konfekciju.

-Beograd je veliki grad, ali se uvek vraćam Šapcu, jer je pravo uživanje raditi u rodnom mestu. Uvek sam želeo da i ljudi u mom gradu vide sve što sam naučio u pozorištu za decu. Vodim se time da u svemu što radim promovišem kulturu, jer kultura je nešto što nas pokreće. I to je ono što najviše volim u Šapcu- zaključuje Đukić.

Uveren da je propusnica za putovanje zvano život stalno usavršavanje i rad na sebi, nastaviće da traga za novim vidovima umetničkog izražavanja, tražeći balans između nametnutih potreba savremenog trenutka da se borimo za egzistenciju i suštinskih potreba čoveka da svoj život živi produhovljeno i u skladu sa pravim vrednostima. Jer, srećan je samo onaj ko svoj dar prepozna i nesebično ga deli sa drugima, dok istrajava na tom putu beskonačnog traganja.

Dragana Dimitrijević

Tekst je nastao u okviru projekta Poslovnog udruženja Asocijacije lokalnih i nezavisnih medija „Lokal pres“ i Instituta za medije i različitosti- Zapadni Balkan

Exit mobile version