Šabački glumci na sceni i van scene
U sredu je u tridesetak gradova u Srbiji počeo pobunjenički Blacklist festival, koji su pokrenuli umetnici iz različitih oblasti zbog stvaljanja na crnu listu celokupne “neposlušne“ kulture. Pod sloganom “Šta kultura može i sme“ simbolično ovaj jedinstveni festival slobodnih umetnika otvara performans Šabačkog pozorišta o koncu „Ovo nije predstava“ u Centru za kuturnu dekontaminaciju. Neko bi rekao da to i nije predstava nego sam život koji žive šabački glumci. I dok se to može usporedit sa onom večnom pričom o ovčici Aski, koja se igrom bori za život, ovde je na sceni život sam. Upravo je ansambl Šabačkog pozorišta doživeo da mu je silom naprednjačke vlasti oteto njihovo pozorište, njihovo radno mesto i kulturna misija. Za pozorište sa tradiciojom koja datira od 1840. godine, koje je prošlo razne Scile i Haribde, koje je pre dolaska naprednjačke direktorice, kojoj ni ime ne treba spominjati zbog ovog zločina u kulturi, bilo jedno od nacenjenijih teatara u Srbiji. Poređenja radi imalo je najviše igrajućih dana, i po pet predstava nedeljno, osvajane su brojne nagrade na domaćim i inostranim festivalima, a samo predstava Šekspirovog „Perikla“ osvojila je čak 16 nagrada. Da zlo bude veće ukinut je i festival “Pozorišno proleće“, sa najboljim predstavama u kalendarskoj godini, reprezentativan za pozorišni život Srbije. Gotovo dve godine šabački glumci su u svom velikom protestu, ali i na svim protetsima u Šapcu kao i u drugim mestima. Oni protestvuju zato što je nezakonito otpuštena organizatorka Jelena Ivetić, što im je nametnut besmilslen pravilnik da ni novine ne smeju da čitaju, zato što su skinute predstave sa repertoara, a novih nema, zato što ovde dolaze tezgaroške predstave, a usput gorepomenuta upravnica nema uslova, barem pet godina rada u kulturi, da bude na tom mestu… Desilo se tako da su Jelena Ivetić glumac Miloš Vojnović bili na najvećoj mogućoj sceni, na bini, na Slaviji, za Vidovdan, gde se okupilo 190.000 ljudi. Više nego i u jednom pozorištu ili, na primer, na brazilskoj Marakani.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Upravo performans „Ovo nije predstava“ pokazuje koliko je ugrožena ne samo profesija nego i gola egzistencija.
- Moramo da naučimo da smo sami odgovorni za svoje postupke, i da sami moramo da obezbedimo današnjicu i neku budućnost, tako da ja lično i u tom smislu doživljavam Blicklist festival. Kad smo jedinstveni i solidarni, možemo da radimo, uprkos svemu, uprkos nemilosti režimskih upravnika pozorišta ili nekih ustanova kulture, rekao je u intervjuu za „Danas“ Miloš Vojnović.
Ovo je i pričao jedinstvenoj solidarnosti umetnika koji su se našli nasuprot režima i sve što on čini protiv građana, slobode, mladosti, obrazovanja, ljudskog dostojanstva… Pored pozorišnih predstava građani će moći da gledaju filmovE, učestvuju na tribinama i književnim večerima, da slušaju koncerte, i da lično upoznaju umetnike koji su u prvim redovima nepokornih. Umetnici u Srbiji uglanom dele sudbinu građana. tako da nema novca za projekte u kulturi, ali za mnoge druge besmislene stvari ima čak i preko svake pristojne mere. Zato je ovde solidarnost veoma jaka i nadasve ljudska, a poređenja radi nijedan drugi esnaf nije tako jedinstven. Šta reći za prebogate fudbalere i košarkaše, gde se ugovori mere milionima evra, ili čak i za SANU, gde bi trebalo da bude sama srž mislenosti i ostvarenosti, pa opet kao da oni, živeći sa brojnim privilegjima, ne pripadaju ovom narodu. I zato i ovaj tekst ovde, za neka potonja vremena, stajaće u Biblioteci šabačkoj u godišnjaku „Podrinskih“ kao svedočenje kakav je ko bio u ovim vremenima.
D.Eraković

