Deo sam jedne profesija o kojoj u Srbiji govorimo gotovo uvek kada govorimo o deci, vrednostima, moralu, tradiciji i budućnosti društva. O njoj, međutim, retko govorimo kada dođemo do pitanja jedne mnogo prozaičnije stvari: kako ti ljudi sami žive.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!To su veroučitelji.
Od njih očekujemo da uđu u učionicu i govore deci o odgovornosti, dostojanstvu, zajednici, slobodi, veri i smislu. Očekujemo da budu obrazovani, pristojni, stabilni i dostojni poverenja. Očekujemo da pred decom predstavljaju Crkvu, a u školi da budu nastavnici.
Samo što sistem koji od njih to očekuje njima dugo nije umeo da obezbedi ni ono što se podrazumeva za jednog zaposlenog čoveka: izvesnost da će sutra imati posao.
Godinama su veroučitelji ulazili u septembar sa ugovorom koji traje do sledećeg avgusta. I tako iz godine u godinu. Ista škola. Isti učenici. Isti predmet. Ista odgovornost. Samo je čovek svake godine ponovo morao da dokazuje da i dalje postoji potreba za njegovim radom.
U međuvremenu je zakon promenjen. Od 2025. godine otvorena je mogućnost zapošljavanja veroučitelja na neodređeno vreme. Ministarstvo je to predstavilo kao izjednačavanje njihovog statusa sa ostalim nastavnicima.
Lepo zvuči.
Samo što između reči „omogućeno“ i reči „ostvareno“ ponekad stoji čitav jedan život.
Jer veroučitelj nije postao sasvim običan nastavnik. Njegov put do stalnog zaposlenja i dalje prolazi kroz poseban sistem crkvene saglasnosti. Za školsku 2026/27. godinu Ministarstvo je propisalo da tradicionalne crkve i verske zajednice sačinjavaju predloge lista nastavnika verske nastave, nakon čega ministar utvrđuje konačnu listu.
Dakle, država kaže: možeš da budeš zaposlen za stalno.
A onda Crkva kaže: ali najpre moramo da odlučimo da li si ti onaj koga ćemo predložiti.
I tu počinje jedna zanimljiva priča o čoveku koji je istovremeno i u Crkvi i u državi, a ipak nigde nije sasvim svoj.
U školi je nastavnik, ali njegov profesionalni status nije stvar samo škole.
U Crkvi je veroučitelj, ali nije sveštenik.
Država mu isplaćuje platu, ali Crkva ima moć da da ili uskrati saglasnost bez koje on ne može da obavlja svoj posao.
Onda se postavlja jedno sasvim jednostavno pitanje: šta je taj čovek zapravo u institucionalnom smislu?
Možda je upravo to najveći problem veroučitelja u Srbiji. Ne to što su posebna profesija, nego što je njihova posebnost napravila poseban oblik nesigurnosti.
Za nastavnika matematike škola je dovoljna da bi bio nastavnik matematike.
Za veroučitelja škola nije dovoljna.
Potrebna je i Crkva.
To ima svoju unutrašnju logiku. Ako neko predaje pravoslavnu veronauku, sasvim je razumljivo da Crkva mora imati pravo da kaže ko može da je predstavlja. Ali iz te logike nastaje jedno drugo pitanje: ako Crkva ima pravo da određuje ko će je predstavljati u školi, ima li onda i odgovornost da tim ljudima obezbedi profesionalni i socijalni položaj dostojan službe koju od njih traži?
Jer nije malo tražiti od čoveka da bude lice Crkve pred decom.
A onda mu ostaviti da živi kao da je privremeno lice u sopstvenom životu.
Tu se priča više ne završava u učionici.
Čovek koji svake godine ne zna da li će dobiti ugovor teško planira život. Banka, na primer, na njega ne gleda isto kao na čoveka koji ima stalni radni odnos. Zaposleni na određeno mogu dobiti kredit, ali su uslovi često znatno ograničeniji, naročito kada je reč o dugoročnim zaduživanjima.
A čovek ne živi samo od sledećeg septembra.
Treba mu stan. Treba mu auto. Treba mu porodica. Treba mu mogućnost da nešto planira. Treba mu osećaj da njegov život nije jedna dugačka serija privremenih ugovora.
I tu dolazimo do nečeg prilično apsurdnog.
Od veroučitelja očekujemo da uči decu da čovek nije potrošna stvar.
A sistem se prema njegovoj sopstvenoj egzistenciji godinama ponaša upravo tako: ako postoji potreba, angažovaćemo ga; ako nema potrebe, snaći će se.
Od njega očekujemo stabilnost, a dajemo mu nesigurnost.
Očekujemo autoritet, a dajemo mu status privremenog radnika.
Očekujemo da govori o zajednici, a ostavljamo ga da svoju profesionalnu sudbinu rešava između dve institucije koje obe imaju vlast nad njim.
I zato mi se čini da pitanje veroučitelja nije samo pitanje veronauke.
To je pitanje načina na koji jedno društvo vrednuje ljude kojima je poverilo vaspitanje dece.
A tu je Srbija u čudnoj poziciji.
Verska nastava je dovoljno važna da bude deo javnog obrazovnog sistema.
Crkva je dovoljno važna da ima odlučujuću reč o tome ko će je predavati.
Država je dovoljno zainteresovana da zakonom uredi njen položaj.
A sam veroučitelj je, izgleda, i dalje dovoljno nevažan da može godinama da ostane bez sigurnosti koju imaju drugi nastavnici.
To nije dobra poruka. Nije dobra poruka ni za državu. Nije dobra poruka ni za Crkvu.
A najmanje je dobra poruka za decu.Jer dete vidi više nego što mislimo. Ono vidi ko ulazi u učionicu sa osećajem da pripada toj školi, a ko dolazi sa osećajem da mu je mesto uslovno. Vidi ko ima instituciju iza sebe, a ko svake godine čeka novu potvrdu da mu je mesto i dalje tu.
Ako već želimo da veroučitelj bude most između Crkve i škole, onda bi bilo dobro da taj most ne bude napravljen od čoveka koji stalno strepi da li će ga neko srušiti.
Možda je vreme da prestanemo da govorimo samo o tome šta veroučitelj treba da bude.
I da jednom ozbiljno pitamo:
šta smo mi spremni da učinimo da bi čovek koji to treba da bude mogao normalno da živi?
Jovica Radović

